-Piše: Borivoje Ćetković

U intervjuu za „Dojče vele” gospodar nedavno izjavi da protesti u Crnoj Gori, Srbiji i Albaniji imaju neku zajedničku nit- opozicija protivno ustavu i zakonu hoće da nasilnim puten preuzme vlast. Kako je to naš suveren proteste u Crnoj Gori izjednačio sa demonstracijama građana u Beogradu i Tirani, to samo on zna, jer od kada smo izašli na ulice, a izlazili smo skoro 30 godina, nikada, kao sada, građani nijesu tako mirno šetali. Sukoba s policijom nema i da nije povremenih skandiranja „Milo lopove” i pokliča „Gotov je”, preuzetog od Đinđićevih otporaša, finansiranih od Soroša, zaista impozantne kolone protestanata ličile bi na pokajnike. I to je sve – nemamo Obradovića, Đilasa, Trifunovića. Mi smo, istorijski je dokazano, u odnosu na domaće gospodare, trpeći narod, nijesmo „zlog zuba”- ne mogu se naši mirni protesti upoređivati s nasiljem u Beogradi i Tirani. Ipak ima neka nit koja povezuje proteste naših građana s demonstrantima u Beogradu i Tirani - to je pobuna napaćenog naroda protiv korumpiranih i kriminalnih režimskih struktura koje vladaju ne samo na prostorima Jugoslavije i u Albaniji, već i u mnogim zemljama EU i NATO-a.

Građani su preko svojih zastupnika iz pokreta „Odupri se” ponudili opozicionim poslanicima sporazum o budućnosti, koji podrazumijeva realizaciju pet važnih pitanja, o kojima je javnost obaviještena. Iz Londona se oglasio i Duško Knežević i poručio organizatorima da je on „razotkrivanjem Đukanovića i njegove kriminalne organizacije pokrenuo sam bunt”, i da „niko ne smije ni pomisliti da narodni bunt izigra i da u svom djelovanju zaobiđe prvo i osnovno- silazak Đukanovića sa vlasti”. I zaista u sporazumu se ne pominje jedan od naiznačajnijih zahtjeva građana- ostavka Mila Đukanovića. Na jednom od protestnih mitinga bilo je čvrsto odlučeno da demonstranti ostanu na trgu sve dok nosioci državnih funkcija ne podnesu ostavke. Od toga nije bilo ništa-gospodar je, fudbalski rečeno, poveo sa 1:0. O tom zahtjevu u sporazumu (prihvatili su ga neki u opoziciji) nema ni riječi. Perović uporno ponavlja da je sporazum „mapa puta da se dođe do smjene vlasti (...) ali ne prevratom, već mirnom tranzicijom”! Predstavnici najborbenijeg dijela opozicije (DF) nijesu došli na konsultacije sa organizatorima protesta – oni snažno podržavaju proteste s tim da uslov svih uslova bude ostavka gospodareva i Duška Markovića. Sporazum „miriše” na neko odloženo, postepeno smjenjivanje gospodarevo, a vidi se i odlučnost organizatora da se istraje na njegovom evroatlantskom putu. Ko bolje pamti, sjeća se kakvu je ulogu svojevremeno odigrala Pozitivna – ruka spasa pružena je tadašnjem premijeru- gospodaru iako je ta partija bila podnijela krivičnu prijavu protiv njega zbog krađe izbora. Da ne bismo ishitreno donosili zaključke, sačekajmo dalji razvoj događaja- vidjeće se šta se „krupno iza brda valja”.

A šta se zbiva u zemlji Srbiji? Današnja opozicija u Srbiji uglavnom se sva ispilila iz DOS-a, baštini njegovo prevratničko petooktobarsko nasljeđe- nasiljem hoće da sruši režim. Ako za mart kažu da je za Srbiju nesrećan mjesec, oktobar 2000.godine bio je koban za kasniji socijalni, ekonomski, politički i duhovni „razvoj” srpskog društva. Još 2000. godine napisao sam da je dosovski režim najveće zlo koje je SR Jugoslaviji, Srbiji donio novi svjetski(bes)poredak. ÂŤIver ne pada daleko od kladeÂť ali je ovaj dosovski svuda rasut. Ako uporedimo oktobar 2000. godine s martom 2019. godine, testeraš – nasilnik je šaljivčina u odnosu na bageristu Džoa, a i prijetnje Boškovih i Draganovih jurišnika upućene novinarima i urednicima RTS-a, ma koliko bile nasilničke i zastrašujuće, ne mogu se uporediti s linčovanjem Branka Milanovića, tadašnjeg generalnog direktora televizije. Nasilni upad u zgradu RTS-a i protesti ispred zgrade Predsjedništva dok se predsjednik obraćao naciji, jesu nasilje za osudu, ali je činjenica da zgrade RTS- a i Predsjedništva Srbije nijesu zapaljene, za razliku od Savezne skupštine u kojoj su izgorele vreće s glasovima, pokradene slike i namještaj.

---