- Autor: Milan Ružić

Navršilo se dvadeset godina otkako su utihnule sirene, ali jecaji mog naroda su i dalje živi kao da su naši najdraži ubijeni juče. Danas, posle dvadeset godina patnje za onima kojih više nema, oni koji su ih u grob otjerali, smatraju se našim najboljim prijateljima i uzeti su za najviše savjetnike naroda koji su zatirali.

Država, ili države, koja je sebe ustanovila koljući i pucajući na domorodački narod danas više ne kolje i ne puca, već bombarduje, jer je za klanje i pucanje ipak potrebno prisustvo i treba stati nogom na zemlju čije ljude ubijate. Za bombardovanje vam ne treba nikakve hrabrosti, samo mnogo kukavičluka i želje za krvlju.

Na rasutu Srbiju, a ko kaže da je bombardovana Jugoslavija taj laže, sasuli su tone bombi. Ne znam otkud tolika želja jednog naroda da ubija i tolika mržnja da je neko spreman da plati desetine i stotine hiljada dolara po bombi, a da ih toliko izruči na jedan narod koji se od njih ne može braniti.

Navršilo se dvadeset godina od najvećeg terorističkog čina u istoriji prošlog vijeka. Isti taj teroristički akt danas pokušavaju da nam nametnu kao humanitarni čin i milosrđe. Još uvijek nam od tog humanitarizma i milosrđa teku suze. I dalje Srbi umiru od takvog opismenjavanja i odemokraćivanja. Američko milosrđe je udjeljivanje bombi, a oduzimanje djece.

Dan-danas naše uši ostale su alergične na sirene i zujanje aviona. Mi se i dalje znojimo kada vidimo podrume zgrada i putokaze za skloništa. Još uvijek naše majke djecu zovu u kuću kada vide trag od aviona na našem nebu s kojeg su umjesto kiša tog proljeća padale bombe.

Ne znam šta se od nas danas očekuje? Da hvalimo one koji su nas bombardovali? Da veličamo njihovo nedjelo? Da svoju patnju nazivamo svojom radošću? Da svoje žrtve smatramo palima za slobodu i demokratiju? Da sebe ubjeđujemo da jesmo sigurno za nešto krivi čim su nas bombardovali oni čija je zemlja simbol slobode? Da kažemo majkama tih žrtava da umuknu već jednom, jer treba da budu srećne što im je djecu pobila „najveća država svijeta“ u ime milosrđa?

Juče sam prošao pored spomenika Milici Rakić. Da je samo ona bila žrtva vaših bombi i terora koji odavno sprovodite nad svijetom, bilo bi mnogo. Da nema nikoga ko je poginuo zbog vaše mržnje, osim nje, jednog nevinog djeteta, opet biste bili zreli za najprekije sudove.

Jesu li vaša djeca bolja od naše? Jesmo li mi manje ljudi od vas? Ako su vaše bombe ljekovite i milosrdne, zašto ne udijelite tog milosrđa svojoj djeci? Kad ste toliki junaci, zašto ne bacite jednu bombu na Rusiju ili Kinu, nego trijebite narode poput srpskog, sirijskog i ostalih koji nemaju ni za praćku kako bi uzvratili vašim nevidljivim avionima? Vi ste nacija nevidljivih ljudi. Zbog onoga što ste učinili mojoj zemlji, ne mogu vas nikada smatrati ljudima. Za mene ćeš, Ameriko, zauvijek ostati laž sagrađena na temeljima genocida. A ovi tvoji ambasadorčići koji moj narod instruiraju u tvoje ime, neka barem budu manje bezobrazni i neka zaćute na minut ‒ onaj minut kojim će pokazati da poštuju naše žrtve.

Najžalije mi je onih Srba koji zarad tvog milovanja po glavi rade protiv svog naroda. Te rasrbe, pseta koja laju na svoju djecu, hraniš kostima njihovog naroda. Tim psetima će suditi narod koji su izdali, a tebi će suditi Onaj kojem su tvoji piloti bili ispod nogu leteći iznad Srbije.

Kažu da se svima vraća ono što su uradili, a ako je ta izreka tačna, neće proći dugo dok se u tvojoj zemlji počnu rađati Milice Rakić čije će majke kukati, jer su im djecu ubijale bombe.

Ali ja, Ameriko, na dan kada se navršava dvadeset godina od dana kada si ti djecu mog naroda počela ubijati, tvojoj djeci ne želim smrt, već život. U tome je razlika između tvog i mog naroda.

wwwiskra.co

---