-Autor: Dejan Ilić

Kolektivni ulazak u zgradu javnog servisa i sađenje drveća na Ušću – to su otjelovljenja programa opozicionih političkih protagonista u Srbiji. Između njih zjapi praznina. U tu prazninu upao je, po svemu sudeći, veliki broj žitelja Srbije, oštro i odlučno nastrojenih protiv režima. Oni se ne prepoznaju ni u jednoj ni u drugoj manifestaciji političkog nezadovoljstva tekućim vlastima, iako i sami do kraja dijele to nezadovoljstvo.

Da je drugačije, bilo bi u subotu više ljudi ili pred zgradom RTS-a, a sjutradan i ispred predsjedništva, ili sa ašovima u šakama na Ušću. A znamo da ih je bivalo i desetostruko više nego što ih je bilo prošlog vikenda, u nekim ranijim demonstracijama, recimo posle rušenja Savamale, ili posle pokradenih predsjedničkih izbora, ili u kolonama demonstranata nekih prethodnih subota u ovom najnovijem talasu protesta.

U besmislenom nadmetanju ko će stati na čelo protesta i ponuditi se kao novi vođa trenutno je poveo – čini se ubjedljivo – Boško Obradović. Neko preimućstvo on je već bio stekao i s notornim programskim tačkama SzS-a. Nesrećno propali Sporazum sa narodom tu je njegovu prednost smanjio, ali se Obradović u subotu – odlučnom, premda nepromišljenom akcijom – ponovo vratio na čelo.

Svoje kolege iz Saveza on je ulaskom u zgradu RTS-a stavio pred svršen čin. Ili je to barem tako njima izgledalo. Kako i sami sada kažu, barem neki od njih, poput notornog Jeremića, o ulasku u RTS prethodno se nije razgovaralo. Ali, jednom kada su Dveri i Obradović u tu zgradu ušli, vođeni političkim instinktom preživljavanja, svi drugi čelnici SzS-a su pohrlili za njima kao grlom u jagode (mada, više su ličili na guske u magli).

A zapravo nisu morali. Mogli su ostati ispred i sačekati da Obradović izađe ili da ga izvedu. Tako bi samom Savezu otvorili veći manevarski prostor i obezbijedili više opcija za dan posle. Umjesto da misle, izabrali su da slijede najodlučnijeg među njima i time poslali lošu poruku i o sebi i o promišljenosti protesta. Na stranu što su time praktično i konačno proteste učinili svojima i oduzeli ih od demonstranata koji su mjesecima istrajno izlazili na ulicu. Odgovor demonstranata došao je već sjutradan, u nedjelju. Naprosto ih je na ulici bilo daleko manje nego u subotu, i znatno manje nego svih prethodnih subota.

Obradović je za sebe i Dveri postigao dvije stvari – kolokvijalno bi se reklo, jednu dobru i jednu lošu. Dobro je za njih to što su on i Dveri konačno i nesumnjivo stali na čelo protesta i SzS-a. Loše je pak za njih što sad mogu i tačno da prebroje koliko pristalica imaju (to jest nemaju) i što više ne mogu da se kriju iza masovnosti protesta, niti da je zloupotrebljavaju tako što bi je tumačili kao podršku sopstvenoj političkoj opciji.

Ali, ta druga vijest je loša i za žitelje Srbije – ovo što se dogodilo za vikend neće ojačati, kako se očekivalo, proteste. Naprotiv, broj demonstranata naglo je opao, da ponovimo, već sjutradan. Ako su se u SzS-u i Dverima kockali, računujaći da će se dogoditi nešto strašno što bi veliki broj ljudi izvelo na ulicu, onda su se, na svu sreću, u toj svojoj računici preigrali, pa sad moraju da krenu da misle ispočetka. Što bi, opet, u cijeloj ovoj novonastaloj zbrci, moglo biti dobro i za njih i za nas.

S druge strane, Inicijativa „Ne davimo Beograd”, sa ili bez Građanskog fronta, to još nije jasno, kao da je definitivno izašla iz protesta i to pokazala tako što je mimo opozicionog bloka, to jest političkog krila demonstracija, izvela ljude na Ušće da sade drveće. Sve je imalo smisla u toj akciji – dok režim bezobzirno siječe i uništava, ova politička formacija bi da štiti i njeguje. To je plemenita poruka. Jedini je problem što je – slaba. Ovaj režim neće se skloniti, a neće ni popustiti pred slikama tuđe dobrote. U tom smislu – Obradović bolje čita režim od članova inicijative. Što je, uostalom, i očekivano.

Teško je predvidjeti šta će se dalje događati, jer u ovom trenutku na obje strane – i u vlasti i u opoziciji – imamo neuračunljive aktere. Ali, ako od vlasti možemo da očekujemo bukvalno sve (najgore), od opozicije bismo morali da zahtijevamo da se vrati jedan korak unazad i ponovo se dogovori šta i kako dalje. Jer, sa kockarima na vlasti i kockarima u opoziciji Srbija može da igra samo – ruski rulet.

Peščanik.net

---