-Piše: Vuk Vuković

Erotizam produbljuje, mistifikuje i individualizuje seksualno, proširuje mu i zatamnjuje onaj prostor preko kojeg pada teška, purpurna draperija, iza koje se tek naslućuje igra na smrt, koju je na njemu svojstven način istraživao Dejvid Linč, krećući se na samoj granici sna, dubokog, opijenog, arhetipskog, uvijek već višeslojevitog, iščašenog na onom mjestu gdje se radnja otvara na način loma, vođenja inteligencijom erotskog koje ovjerava u sopstvu noći, ukazujući se istovremeno sa dva profila, isprepletena tako da se otkrivaju kao nedovršeno, tek naznačeno, ulovljeno u zametku neapsorbljive želje. Riječ je o mesu imaginarnog.
Ekspanzija seksualnog na svim nivoima, dovela nas je do opšte banalizacije, u kojoj imamo posla sa marketinškom golotinjom, znakom koji je sav i odjednom, bez udvajanja i pozadine, metafizičkog zova što uvijek tjera dalje, dublje, smislenije...
Realnost se ogolila, ponudila ucijelo, rekla sve o sebi i time nas dokraja ponizila. Ostaje nam da se, isključivo, događamo od političkog ka profanom, na površini koja je ubila i najmanji šapat metaforičkog.
Svođenje erotskog na sveprisutnu seksualizaciju stvarnog dovodi nas do – obezvrijeđenog i nezanimljivog narcizma.
Nekad ono bijaše ludilo veličine (opsjednutost sjenkom simboličkog), vještačko koje je još i pakleno dovitljivo, mladolikost što umije da snažni i ono najkvalitetnije crpi iz kompleksa, te prepriječene, kompresovane energije. Umjesto, pak, narcizma, dakle radikalno pojedinačnog, imamo omasovljeni užitak, gomilanje ukusa, kvantitet strasti...
Naprosto, nasilno ubrzanje logično je iz igre ukinulo erotiku, romantičarsku ideju o slici ideala lijepog, u odnosu na šta jedino ekvivalent može biti umjetnost, taj duh koji zavodi demonski, preobražavajući predmet interesovanja u božanski model, koji, opet, nema ništa od realnosti, budući da otjelovljuje samu moć u kojoj ista iščezava.
Zaista, pred erotskim ništa ne ostaje onakvim kakvo je po svojoj prirodi, pa će u muzičkom Kjerkegor prepoznati vrhunac erotskog!
Tu nema mjesta za želju, i tamo se oduvijek javlja hladni, odmjereni, neumoljivi racio, sa svojom osvajačkom strategijom, koja nastoji ništa drugo do porobiti predmet i učiniti ga robom. Erotsko je sama volja za totalnim trijumfom, jedna dominacija bez ostatka.
Taman, erotizam je uskomešan, isuviše linčovski da bi se tek tako dao obrazložiti, razbiti na sastavne djelove; u njemu ima tragova ispovijesti kao i huljenja, sveg ambivalentnog koje ostaje nepovratno zagledano u ono krajnje.
Nema tu govora o iskustvu, uopšte o mogućnosti da se odoli blizini smrti, magnetu koji vuče u vrtloge neistraženog, podsvjesnog, beživotnog. U tome je slava sadržana: samodestruktivna, samo i putem nje u stanju smo dokučiti vrhunce samozaljubljenosti, što za odraz uzima naš kraj...
(Idol umire usamljeno, negdje u hotelskoj sobi, u kadi, uspavan obojenim pilulama za stanje bezbolnosti, kako bismo uobrazili da je posegao za smrti sveteći se upravo nama, i/ili prekomjernoj ljubavi koju smo gajili prema njemu. Potonja umjetnost biće tek idolatrija, bezrezervno divljenje jedne razorene narcisoidnosti!)

---