-Autor: Ranko Pivljanin

Kad je prije neki dan Ivica Dačić zavapio kako mu je mala plata i kako nije normalno da ima manji lični dohodak od nekih od sekretara i savjetnika u Vladi, priznajem da su mi se okvasila leđa od suza koje su niz njih potekle. Pretpostavljam, da je i većini građana ove zemlje istim povodom bio mokar taj dio tijela.

S jedne strane, gospodin ministar spoljnih poslova se toliko plata naprimao sa državnog budžeta (što se redovnih primanja tiče, na drugom mjestu ih nije nikad ni primao, bar da mi znamo) tako da je, što se toga tiče i sa tim malim platama odavno preplaćen. Da ne mjerimo njegov grandiozni učinak za ovih gotovo trideset godina otkako je zaposlen kao političar, bojim se da bi i po tom osnovu on nama bio dužan.

Međutim, načelno gledano, Ivica Dačić je u pravu. I prije nego što vam se posle suznih žlijezda na leđima aktiviraju i one pljuvačne, pokušaću da objasnim. Objektivno, zaista nije normalno da ministar spoljnih poslova, makar i Srbije, ima platu hiljadu eura ili da, primjerice, čovjek na čelu ministarstva prosvjete sa oko 100 hiljada ljudi ispod sebe ima još manje. Odmah će mnogi graknuti kako oni ionako ne žive od plate, a upravo u tome i jeste problem. Poenta je da se sistem uredi tako da ministri i visoki državni službenici žive baš od plate a ne od „bočnih“ prihoda. Naravno da nije samo mala plata uzrok masovne korupcije (svjetski političari imaju pristojna primanja pa opet nisu imuni na mito) mada jeste među najznačajnijim. Istovremeno, mala plata je izvor i mnogih drugih zala.

Prvo, ona je na neki način induktor negativne selekcije. Teško je naći poštenog i kvalifikovanog čovjeka koji će za objektivno malu platu pristati da dođe na takva mjesta, pa su ona mahom prepuštena onima sa sumnjivim motivima kojima i nije bitna plata nego mogućnosti koje ta pozicije pružaju. Primjera radi, zašto bi Dušan Vujović sjedio u Vladi da se na njega izdire neki Vučić za platu od hiljadu eura ako u Svjetskoj banci može da zaradi nekoliko puta više i još da bude poštovan?

Drugo, ako jedan ministar mora da razmišlja o tome kako će na kraju mjeseca da plati infostan i struju, teško da će biti maksimalno posvećen državnim poslovima.

Treće, mala plata podstiče opšte licemjerje. Njima nije lako da objasne otkud im odijela koja vrijede mnogo više od jedne plate, mi prećutno pristajemo na te njihove „alternativne“ izvore prihoda. I tako redom…

Dakle, obrni- okreni, ispada da bi za državu bilo najjeftinije da pošteno plati one koje je vode, a onda zauzvrat može da traži i očekuje i rezultate i poštenje. Da ne licitiramo kolika bi to plata trebalo da bude ali nekoliko hiljada eura mjesečno po ministru može da izdvoji i siromašna država a sve bi se to vratilo ako bi isti savjesno radili posao i držali prste podalje od raznih tegli sa džemom. Naravno, naivno je povjerovati kako bi pristojne plate automatski značile i apsolutnu imunizaciju ljudi na vlasti od pohlepe i zloupotreba. Dugo traje ta epidemija da bi se preko noći iskorijenila, ali od neke vakcine se mora početi, a transparentna finansijska injekcija u ministarske pozadine se čini kao adekvatna urgentna mjera.

Naravno, pošto svi znamo kako stvari stoje i s kim imamo posla taj ugovor sa pristojnom platom podrazumijevao bi i jedan simbolički aneks u vidu fotografije Zabele ili neke druge nadležne apsane koji bi poslao jasnu poruku u smislu šta slijedi ako se ne bude živjelo samo od plate. I da, u slučaju da ne mogu obuzdati alavost, opet nastave da žive o državnom trošku ali u malo promijenjenom ambijentu i okolnostima.

wwwiskra.co

---