- Autor: Miroslav Filipović

Gledam svog 12-godišnjeg sina kako slaže Rubikovu kocku. Vrti je brzinom nedostižnom mojim sve tromijim refleksima. Prsti mu se vješto savijaju, prebire njima po kocki poput pijaniste po klaviru. Kocka škripi, kvadratići se nadopunjavaju i - puf! – svaka je strana u svojoj boji.

„Koliko ti je trebalo?”, pitam ga, znajući da je mjerio vrijeme.

„Dvadeset i dvije sekunde”, kaže pomalo razočarano.

Dok ustaje i odlazi nekamo svojim poslom, ostajem prikovan u stolici, tupo zureći ispred sebe.

„Dvadeset i dvije sekunde?!”, kontam u nevjerici.

I još je nezadovoljan, jer je svjetski rekord pet sekundi (!) i on ga jednoga dana želi oboriti.

Dok tupo zurim ispred sebe sve slažući u glavi mozaik onoga čemu sam svjedočio, sjetim se kako sam otprilike u istim godinama u kojima je sada moj sin dobio svoju prvu (i zadnju) Rubikovu kocku.

Bilo je to ranih osamdesetih, taman u vrijeme kada je iz socijalističkog sivila Mađarske u svijet lansiran taj šareni komad plastike, vjerovatno najbolja didaktička igračka ikada. Izumio ju je profesor arhitekture Erno Rubik, kako bi svojim studentima olakšao razumijevanje trodimenzionalnih problemskih zadataka.

I proslavio se njome. Prodata je u skoro 500 miliona primjeraka, a četrdesetak godina kasnije jednakom je strašću prevrću u rukama.

Matematičari su izračunali da postoji čak 43 triliona njenih kombinacija, a statistike kažu da je manje od šest odsto ljudi može uspješno složiti. Za razliku od mog sina, ja nisam među njima, mada sam, kažem, dobio svoju Rubikovu kocku nedugo nakon što je postala planetarni hit i imao sam sasvim dovoljno vremena da je savladam i složim cijelu cjelcatu.

Živio sam tada pedesetak kilometara od Mađarske, a baka je vukla porijeklo otuda i u nedalekom gradiću Siklosu imala je neke daljnje rođake i prijatelje. Ponekad bi neko otišao k njima, ili bi oni došli u goste donoseći male kocke putera, paštete u minijaturnim konzervama, komade finog trapista i grozno preslatke bombone neuporedive s onima iz „Kraša”.

Jednog dana tim je rodbinskim kanalom stigla i tog ljeta najpoželjnija igračka na svijetu, koju su tada zvali i „mađarskom kockom”. U glatke površine njenih šarenih kvadrata gledao sam kao majmuni u monolit u Kubrikovoj „Odiseji u svemiru”.

Izazov je bio preda mnom. Raspakovanu i uredno složenu kocku odmah sam „pobrkao”, a onda je danima i sedmica neuspješno pokušavao složiti i vratiti u prvobitno stanje.

Skupa s pomamom za Rubikovom kockom, kod nas je bila objavljena i knjiga izvjesnog austrijskog matematičara Josefa Trajbera „Rubikova kocka – priručnik za slaganje”. Pomislio sam da bi s priručnikom slaganje išlo lakše, pa sam nagovorio roditelje da ga kupimo.

Tada ništa više nije trebalo stajati između mene i haotično pobrkane kocke, koju je valjalo dovesti u kosmički red. No, Trajberova knjiga bila je silno komplikovana za moj preadolescentski um, koji ni kasnije nikada nije funkcionisao odveć matematički.

Ubrzo sam odustao, kocka mi nije bila suđena. Srećom, nisam je bacio. Alea iacta non est. Ostala je sačuvana i moj je sin prvi puta zavrtio baš tu. A onaj priručnik profesora Trajbera završio je ko zna gdje.

Eto, dakle, objašnjenja za zurenje u prazno nakon što moj dvanaestogodišnjak, vršnjak mene ondašnjeg koji se zlopatio s Rubikovom kockom, istu uspijeva složiti za manje vremena nego što meni treba da mu čestitam na tome. I još je nezadovoljan, želi brže! Njemu nije bio potreban komplikovani priručnik, jer je vještinu savladao onako kako to rutinski čine današnje generacije.

-Na Jutjubu imaš tutorijale, neki su od samo minut. Naučiš algoritme i - to je to, objašnjava mi.

Zvuči prosto k'o kliker u odnosu na profesora Trajbera. Stoga potpisujem kapitulaciju u tom međugeneracijskom jazu, a sin mi pruža kocku.

„Probaj ti...”

Pokušavam, vrtim i opet, kao nekad, složim samo jednu stranu. Algoritmi mi ne leže, nemam matematički um – tješim se.

„Ma, gledaj”, u glasu mu osjećam ranopubertetsko nestrpljenje.

Pa mi ponovno pokazuje, ali ovoga puta sporije, kojim redosledom moram okretati. A ja za to vrijeme gledam njegovo lice i pogled pun predanosti i žara. U tom trenutku on je moj učitelj, moj profesor Trajber.

Štošta sam znao u njegovim godinama, na mekoj granici prelaska iz bezbrižnog dječaštva u burno adolescentsko razdoblje, gdje čekaju nebrojene bitke s roditeljima, okolinom i samim sobom. Štošta sam znao, kao što i on zna, ali složiti Rubikovu kocku onako kako je on slaže - nikada.

Današnje generacije odrastaju uz tehnologije i alate koje im pomažu da rješavaju problemske situacije i usavrše talente sjajnom, ponekad čak i zastrašujućom brzinom.

Da bih prije 35 godina složio čitavu Rubikovu kocku, trebalo je da pročitam nerazumljivi priručnik od 150 stranica. Danas, napokon, mogu, ali kapriciozno odbijam, da naučim da složim kocku gledajući jednominutne tutorijale na Jutjubu.

Svome sinu prepuštam da, skupa sa svojom nestrpljivom terabajtskom generacijom, hita virtuelnim prečicama do znanja i vještina.

Ja svoju kocku nisam bacio, još uvijek je slažem.

Tako sam mu, naime, rekao kada me djetinje slavodobitno pitao nakon što je prvi put uspio složiti cijelu kocku: „A koliko tebi treba da je složiš?”

Njemu moj samoživi kvazipoetski odgovor nije ništa značio.

Gledao me zbunjeno, baš onako kako se danas djeca i roditelji sve češće gledaju.

(Al Jazeera)