- PIŠE: Milutin Mićović

Naravno, ovo je samo nekoliko napomena, povodom intervjua koji je predsjednik Đukanović dao Javnom servisu (RTCG, preciznije - javnom servisu DPS-a), prošle nedjelje.

Sumirajući skoro tridesetogodišnju vladavinu, Đukanović ističe kao svoje (i svoje partije) najvažnije rezultate: referendum iz 2006, na kojem je Crna Gora povratila državnu samostalnost, i priključenje NATO- u 2016.

Pošto je u Crnoj Gori onemogućen javni dijalog po bitnim pitanjima vezanim za unutrašnje konflikte, barem na ovom stupcu lista „Dan”, mogu kazati sledeće:

U njegovim riječima da su „generacije sanjale obnovu državne samostalnosti Crne Gore“, utkana je bezočna manipulacija, i pripisivanje sebi istorijskih zasluga u kojima nije učestvovao. Slobodu (i suverenost) sanjale su generacije koje su ostvarivale slobodu (srpskog, crnogorskog naroda), a to su one iz vremena dinastije Petrovića, u bojevima od Carevog laza do Vučjeg dola, Skadra i Bregalnice. Te generacije naših predaka nijesu samo „sanjale“, nego i krv prolivale za oslobođenje i suverenost Crne Gore.

Crnogorska državnost i istorijsko slobodarstvo nije izgubljeno ni u Kraljevini Jugoslaviji (postojala je kao Zetska Banovina), ni u komunističkoj Jugoslaviji (republika Crna Gora), a u trećoj Jugoslaviji kao ravnopravna Crna Gora. Okvir u kojem je postojala od 1918.-2016, nije poništavao njene istorijske zasluge, a omogućavao je njenom narodu da živi i da se društveno i kulturno afirmiše u značajno širem državnom prostoru. Povraćena državna samostalnost Crne Gore (2016.), oslonjena na njene nezaboravljene istorijske zasluge, šta je donijela: prvo – degradiran je državotvorni narod (Srbi –Crnogorci) koji je stvarao istorijsku Crnu Goru, i po građanskom konceptu, pravno izjednačen sa nacionalnim manjinama (Bošnjacima, muslimanima, Albancima, Romima, Hrvatima). Ti manjinski narodi, sad su postali državotvorni, po osnovu zasluga na referendumu iz 2006, što će u budućnosti imati razorne posledice koje se već vide. Statusnim izjednačavanjem nacionalnih manjina i državotvornog naroda, urušena je istorijska Crna Gora (koju su „sanjale“ i stvarale generacije Crnogoraca, Srba), a time je u ovakvoj Crnoj Gori pokrenuto sistemsko cijepanje državotvornog naroda na dvije antagonizovane grupe- antisrpske Crnogorce i „anticrnogorske“ Srbe; jedan (srpski jezik) na crnogorski i srpski, jedna istorija na crnogorsku (antisrpsku) i srpsku(necrnogorsku), jedna pravoslavna crkva na kanonsku (srpsku) i nekanonsku crnogorsku. Za sve ove katastrofalne podjele najviša je zasluga višedecenijskog predsjednika vlade i države, Mila Đukanovića.

Što se tiče drugog „kapitalnog“ rezultata- ulaska Crne Gore u NATO - prvo: tim se ne može hvaliti niko ko ima obraza! „Humanistički militarizam“ NATO pakta (Noam Čomski) počinio je toliko zla u poslednjih 30 godina, da se neće ni za vijek prebrojati mrtvi koje je pobio, neće se sagledati razmjere razaranja starih civilizacija i trovanja planete bombardovanjem i sipanjem osiromašenog uranijuma, koje nije mimoišlo ni Crnu Goru.

U javnom djelu predsjednika Đukanovića, koje se najočitije pokazalo u razaranju svog državotvornog naroda (Srba-Crnogoraca) po svim istorijsko-identitetskim osnovama (jezik, pismo, istorijsko pamćenje, kulturna samosvijest, duhovna (konfesionalna) pripadnost), prepoznaje se idejna matrica NATO retorike, logike i stilistike: arogancija u nastupu i ukidanje osnovnog smisla; razaranje svog naroda – prikazuje kao njegovo obnavljanje; nasilno mijenjanje svijesti – kao humanizovanje i civilizovanje; istorijska prijateljastva i savezništva Crne Gore - kao robovanje starim iluzijama. Dodajmo - drugačije mišljenje ignoriše se kao „retrogradno i mitomansko“, a idejno konvertitstvo predlaže se kao poželjni politički pragmatizam.

Za više od 25 godina vladavine naravno da ljudska svijest zapada u poguban stereotip, ali ovakav obrt logike, koja je čisti produkt ne samo političkog pragmatizma, nego i besomučnog vlastoljublja i poltronstva moćnicima, ne očituje se samo u razaranju svog naroda, nego i elementarne logike.

(Autor je književnik)

---