-Piše: Vuk Vuković

Tehnologija nas postavlja u anonimni univerzum. Subjekt je, naprosto, mreža. Grandiozna meduza koja uokolo haotično prska impulse na koje se, u međuprostoru, agonično i trenutno kačimo i od sebe emitujemo sveprisustvo.

Pa ipak, ista ta mreža nas isključuje, izabacuje u tamnu vanjkost, u nenaseljivo između. Neodređenost i lutanje, neizvjesnost, percipiranje cjeline bez mogućnosti kontakta, gospodarenje nad prenosom: odnosi mrtvog znaka.

Pripadamo eri čija episteme stavlja a priori biće našeg mišljenja nasprem tehnologije, koja je bitno nemisliva, budući da je ukorijenjena duboko unutar na način da je istovremeno i nedokučivo spolja. U tom smislu, tehnologija je sama granica, jedno iskustvo života, sna, smrti... Ona ne pita: „Ko govori?“ već odgovara: „Nema govora, sve je ilustracija, autistična poruka, skraćenica privida“...

Prestao se misliti čovjek – otpad Istorije – i zašlo u ono stanje koje je prožeto suludom fasciniranošću koju u nama raspaljuje tehnologija; obezbićeni, demokratizovani, u eri lijevo orijenitranog kapitalizma, slobodni smo do stepena ludosti, jednako tome neodgovorni, inertni, životinjski ušuškani u hedonizam opadanja...

S tehnologijom otkrivamo, ali samo na daljinu – iskustvo se pokazalo nerentabilnim – univerzum u malom; esenciju mikroba, „nepostojanost“ Boga. Tako da nije pitanje sadržano u tome da li robujemo (ili ne) tehnologiji, nego prije – šta njome, zaista, otkrivamo, ako ona služi trajnom raskidu sa mišljenjem? Možda otkrivamo – kraj čovjeka?

S nastupom totalne tehnologije, događa se raskid s mišljenjem, pravi se otklon od znanja, i čovjek se više ne doživljava kao biće koje otkriva i s kojim se otkrivamo kao relacija svijest-svijet. Spoljašnost se iskustvuje iznutra, iz ulogovane utrobe, koja je još pod „staklenim zvonom“, gdje se sabrao ukupni potencijal isisane, izlogovane realnosti.

Tako da, ne-biti i biti-ovdje jedno je isto, pred tehnologijom koja nam krajnje ravnodušno saopštava: smisao je tek ono nešto što neki Sistem naknadno prišije jednom poretku stvari. Nova ideologija u sumraku svih ideologija stiče se u ovom kalemu.

Jeste – na djelu je neumoljiva egzaktnost sa nihilističkim razaranjem svega što ne teži vaspostaviti vladavinu konačnosti. Biologija odnosi prevagu u odnosu na metafizički zanos. Operativnost prije nego dijalektika zavodljivog, pa i negativnog...

Ono što nam se ostavarilo kao prijetnja, dakle, apsolutna normalizacija na svim nivoima, objavila je svoj trijumf. Mašine kontrolišu ljudsko ponašanje – primjer je London, grad-nadzor – tako da taj proces sam po sebi nameće usvajanje i prihvatanje mašinizacije i izjednačavanje sa mašinom. Kontrola suspenduje i najmanji impuls spontanog, ukalupljuje prirodu i svodi je na neku verziju oponašanja aparatskog ponašanja, u kojem „psihologija“ ne postoji, jer je proizvedena u fabrikaciju Istog.

U tom smislu, Istina je Isto same sebe, jedna završenost i nedjeljivost u kojoj je čovjek talac, sjenka i kružno kretanje koje se, uvijek već, porazno svodi na sebe.

---