-Piše: Maksim Drašković

Ponovo je, po ko zna koji put, javnost uzburkana objelodanjenim nepočinstvima ove izdajničke i kriminalne vlasti. Još jedanput je zaiskrilo narodno nadanje da će doći kraj našem nesvitanju. Tačno je ono da „ne pada snijeg da pomori svijet, nego da svaka zvijerka svoj trag pokaže”. Koliko god pošteni narod priželjkuje dugo čekano svanuće, s razlogom se plašeći da ne bude kao mnogo puta prije da „kad najviše grmi, najmanje kiše pada“ – prosto ne može da ne bude iskustveno oprezan i da ne primijeti i pomene dvoličnost onih koji su zlo hranili, a sad bi da ga se oslobode, po onome „ danas žeže, što juče njivljaše“. Jer, to je onaj narod koji je bezmalo tri decenije hrabro i rodoljubivo, nepodanički i nepokolebljivo, odolijevao svim iskušenjima i pritiscima, potkupljivanjima i zastrašivanjima. Kako bi Njegoš rekao „prezirući ljudsko ništavilo i pletenje bezumne skupštine“. A vladika Nikolaj ovako kaže: „ O tri stvari ne žuri da govoriš – o Bogu dok ne utvrdiš veru u njega, o tuđem grijehu dok se ne sjetiš svoga i o sjutrašnjem danu dok ne svane“.

Vjerujući u Tebe, svemoćni i milostivi Bože, svom dušom, srcem i umom svojim, ja, obični i grešni rab božji, bogoljubivo i bogoponizno, sa strahopoštovanjem, jer mi se više od jada zanebesalo, uznosim Ti do neba molitvu – prosvijetli i razbistri um moj zbunjeni, ne bih li kako razumio i dokučio prag ljudske prevrtljivosti, drskosti i licemjerja. Da shvatim do koje to granice i krajnosti može ići čovjekovo poniženje.

Dobro je, i daj Bože, na dobro obrni, što ovih dana, nadajmo se i konačno, vrijeme svačije zlodjelo prosijava na svoje rešeto i iznosi na vidjelo. Zapravo, to samo (iako je prilično zatrajalo) na svjetlo dana izlazi sve ono što se odvijalo u našem tridesetogodišnjem mraku, a što su odreda svi razumni znali da se dešava. Samo što su jedni podanički ćutali, znajući da – pokornu glavu sablja ne siječe, a drugi hrabro na to ukazivali i mnogo toga i te kako trpjeli na svojoj koži.

Međutim, ono što nepodnošljivo vrijeđa ljudsko dostojanstvo, čast i poštenje, jesu oni koji su se tek sad, odjednom i naprasno, sjetili tuđeg grijeha, zaboravljajući svoj. Zaboravljajući da su upravo oni svih prethodnih trideset godina, glasajući i podržavajući Sultana, gajili „guju u njedrima“, dok je zauzvrat ta ista „guja“ mnogima punila korito, kako bi rekao onaj Njegošev orao „no dok malo nakupiš slanine, pa će odmah maljuga po ciku“. Mnogi su, znani i neznani, tako „ pili šerbet iz čaše svečeve“, ne sluteći iz puna stomaka „sjekiru među uši“, i ne slušajući onu narodnu „ne kusaj ono što ti se može na nos vratiti“. A to je ono što najviše zaslijepi čovjeka i njegovu prolaznost – vječito i nezajažljivo hrljenje za ovozemaljskim, sitnim i prolaznim interesima i materijalnim dobrima, i neslušanje pouka svetih otaca da „ kad nam tajanstveni sat Stvoritelja otkuca posljednji zemni trenutak, sve ostavljamo, a samo s dušom svojom odlazimo“.

E, upravo su ti i takvi sad najgromoglasniji s povicima „ hvatajte lopove, kriminalce i izdajnike“, pokušavajući da nam zamagle živo sjećanje i surovu stvarnost da su sve vrijeme tog pogubnog sunovrata i sami bili svjedoci i podržavaoci, a mnogi, nažalost, i saučesnici, a sad se prave da su „ nit luk jeli, niti mirisali“. Kao izgovor kažu da su to radili radi zaštite Crne Gore. Od čega i od koga? Od rođene braće. Lijepo su je sačuvali. Umjesto one tradicionalne i vjekovne, stvorili su Montenegro, odrekli se predaka i njenog bića u cjelini, predali je u naručje okupatoru, tuđinu. Učinili nas robovima u svojoj kući, učinili da se u njoj pitaju i njome vladaju svi više od većinskog i državotvornog naroda. Da u njoj vladaju kriminal, lopovluk mafija – da se siju smrt i strah.

Sad su se ti isti, koji su svemu tome doprinosili, sjetili, pilatovski perući ruke, da

„trijebe gubu iz torine“. I neka su – bolje ikad, nego nikad. Samo je red da se prepoznamo i da se zna – da svi oni koji praštaju i ne prijavljuju zločin i sami učestvuju u njemu. I tu nema izuzetka. Pred ogledalo i pred Boga neka stane svako ko je ijedanput podržao onoga koji nas je doveo u ropski i kolonijalni položaj i izbacio nas na vjetrometinu, da na nas zijevaju i ale i vrane i vrebaju kad će nas u potpunosti okupirati i porobiti. Da nam se ne zna ni traga ni korjena, ni vjere, ni jezika, ni narodnosti – ime da nam se zatre.

I samo onaj koji se tako prepozna i svoje grijehe prizna, može se iskupiti pred Bogom i ljudima. Jer, veća je ljubav božija od našega grijeha, samo ako ga prihvatimo i iskreno okajavamo. A među nama nema nikoga ko je bez grijeha, neko većeg, neko manjeg – jedino je Bog bezgrešan.

I na kraju, ona treća mudrost na koju nas sveti vladika Nikolaj priziva je da ne govorimo o sjutrašnjem danu dok ne svane. Ne govorimo, ali mislimo o njemu, a misleći o njemu, mislimo o svojoj djeci. Da nas ne snađe ono „oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi“!

---