- Piše: Čedomir Antić

Ne mogu da vjerujem!? Kako je moguće da je jedna banalna afera tako uzdrmala stari i ozloglašeni, ali po svoj prilici opšteomraženi i truli režim Mila Đukanovića? Zar je afera „Atlas grupe“ tako bolna i teška da šteti Đukanoviću i njegovoj kamarilili više nego trideset godina učešća u međunarodnom kriminalu? Vrijedi li sve to, recimo, koliko rat i ratni zločini? Za njih su odgovarale sitne ribe, a ne i kapitalac? Posebno se obraćam političkim predstavnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda: zar su vam žrtve važne samo kada treba nanijeti zlo Srbima? Zar nije važno ko je bio predsjednik vlade kada je Crna Gora slavom ovjenčanoj Vojsci Republike Srpske možda pomagala da popuni svoje redove tako što je izručivala vaše sunarodnike registrovane kao izbjeglice? Ništa se nije primilo zlog otpadnika Mila Đukanovića – ni kada je članove Kamore nazivao „prijateljima“? Bijedna Evropska unija nije primijetila lažirane izbore i pokradene popise. Nije ih bilo briga kada Markovićevi batinaši tuku narod na centralom trgu Podgorice. Nikoga od njih nije zanimala kalvarija jedne hrišćanske crkve i uzdizanje korumpiranih, lakomih i razvratnih raspopa u ništa manje nego državnu sektu. Ali, sada kada je ostarela Milolela završila u NATO haremu, kao da više nikoga ne zanima. Oni kojima je bila važna – Miloševići, Holbruci, Sadami Huseini... – odavno su otišli na poslednju prekomandu u krajeve prežarke vreline.

Kako li će se iz svega izvući uzor svim ambicioznim beskičmenjacima, srebroljubcima i otpadnicima u modernom svijetu? Siguran sam da hoće, samo što jednom za njega neće biti spasa. Možda će do tada ovo kontraotjelovljenje biblijskog Jova morati za sostveni opstanak da žrtvuje osobe iz svoje blizine mnogo bliže od Svetozara Marovića. Zamislite kako moćni predsjednik hapsi Duška, ili Aca ili Blaža? I sve to polaže na oltar, ali ne Boga istinitog niti vječite Crne Gore, već na sramni biljeg sopstvene vlasti, e da bi li potrajala još koji dan.

Tužilac Katnić povjerovao je za trenutak da je zaista tužilac, a ne sluga režima. Ova iluzija proteže se i na još sumnjivije vjerovanje da u Crnoj Gori postoji sudstvo, zamislite nezavisno. Možda i Katnić zbog ove iluzije postane žrtva nečasnog anti-Jova. Bude li potrebno, i oko Katnića će predsednik Crne Gore da zavrti glavom pred gostom iz Srbije i da vajkajući se kaže: „Sve uništi Katnić...“ Ponovo su iz prijateljskog NATO svijeta stigli signali da bi Milo Đukanović mogao da se dobromoračkim metodom „povuče sa vlasti“. Na prvu loptu, reklo bi se da je to jedan besmislen zahtjev. Nije li se Đukanović već povlačio. S mjesta premijera na mjesto predsjednika, pa nazad. Naravno, svi su znali, pa čak i naivci na visokim primanjima briselske birokratske distopije, da se vlast povukla u partiju da s pozicije komandatora siledžijskog i klijentelističkog DPS-a proziva demokratske srpske premijere za ubistvo Duška Jovanovića i najavljuje da će članica Socijalističke internacionale da uzdigne raspopa Miraša za patrijarha. Teško da će, u vremenu novog detanta između SAD i Ruske Federacije, kada u Vašingtonu očekuju nekakav kompromis oko Kosova i ulaska BiH u NATO, neko sa Zapada da investira i balkanskog Somozu. Sjećamo se kako su se Rusi i Amerikanci, sada već davne 2006. godine, takmičili hvaleći Đukanovića, dahiju podgoričkog. Za to vrijeme mi Srbi smo slušali razne tutumrake koji su govorili o zajedničkoj državi Srbije i Crne Gore, a sanjali četvrto (u stvari peto, ako računamo žabljačko ustavopisanije) zasjedanje AVNOJ-a. Sada kada balkanski Norijega možda više nije potreban, kada dolazi do nastanka novih odnosa među velikim silama, a šef ruske države pozdravlja vođe srpskog naroda u Crnoj Gori kao junake, za očekivati je da i Vašington malo promijeni ploču. Zamišljam Đukanovića kako na kongresu DPS-a skromno odbija stranačko predsjedništvo. Iza Đukanovića neće ostati ništa. Crnu Goru su stvorili mitropoliti, poglavari ostataka Crkve Sv. Save. NATO-u će se, pak, koliko i Đukanović, dopasti svako onaj ko se drži međunarodnih obaveza. Ako je moguće da država bude demokratska i poštuje prava svojih naroda – tim bolje. Ostaje samo jedno pitanje. Kada dukljanski Papa Dok ode s trona, opašće broj ubistava. Šta ćemo tada s najvećim brojem policajaca na hiljadu stanovnika u civilizovanom a neratujućem svijetu? Možda bi bilo dobro da prilikom demisioniranja Đukanović pobjegne u planine, pa da ta silna policija bar neko vrijeme ima šta da radi.

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---