-Piše: Nik gAšaj

Švajcarska kompleksnost, nacionalna, jezična, kulturna i svaka druga isprepletenost i šarolikost čine jednu od najuočljivijih odlika švajcarskog (kon) federalizma.
Švajcarska po Ustavu od 1874. godine s kasnijim promjenama i dopunama(među kojima je poslednja bila 1976) formalno je konfederacija, a zapravo federativna demokratska republika, sastavljena od 23 kantona i 3 polukantona, tako da faktički postoji 26 federalnih jedinica. U međusobnim odnosima kantoni su ravnopravni, iako su razlike među njima velike i višestruke.
Savezna skupština je sastavljena od dva doma: Nacionalnog vijeća koje čine predstavnici koji se biraju po izbornim okruzima srazmjerno broju stanovnika i Vijeće kantona u koje ulaze po dva predstavnika iz svakoga kantona. Takođe, postoji i političko-izvršno tijelo, Saveznog vijeća od sedam članova koje bira Savezna skupština. I osim znatnog proširenja kruga nadležnosti federacije, kantoni su još uvijek zadržali veliki stepen autonomije i državnih funkcija.
U Švajcarskoj žive četiri nacionalne zajednice: Njemci, Francuzi, Italijani i Retoromani. Stoga u Švajcarskoj postoje i četiri službena jezika. Odnosi između građana takve heterogene nacionalne strukture stanovništva zasnivaju se na principima jednakosti, ravnopravnosti, tolerancije, harmonije, i uzajamnog poštovanja i povjerenja.
I ono što je karakteristično za Švajcarsku, što je izdvaja od mnogih drugih država, jeste činjenica da se ti principi na veoma cjelovit način ostvaruju, da predstavljaju sastavni dio svakodnevnog života ljudi, identifikaciju njenog političkog sistema i socijalnog miljea.
Švajcarska se razvijala izgrađujući ravnopravnost svih svojih kulturnih, jezičkih i etničkih posebnosti te regionalnih dijelova. Danas se Švajcarska uzima kao primjer suživota različitih naroda, kultura i religija.
Kada je riječ o složenosti strukture stanovništva u nacionalnom i vjerskom pogledu, treba istaći da su u Švajcarskoj najbrojnije religije protestanti i katolici. Među njima postoje razlike, ali one ne prelaze granicu uzajamnog poštovanja i tolerancije. Takođe, u Švajcarskoj postoji i brojna emigracija.
U Švajcarskoj se demokratija razvija u različitostima (jezičke, etničke, kulturne, vjerske, istorijske...) i polazi od čovjeka građanina, njegovih prava i sloboda, kao temeljnih opredjeljenja. Prava i slobode čovjeka su sastavni dio ne samo zakonodavnog i institucionalnog mehanizma i političkih struktura zemlje već i svakodnevnog života ljudi (na ulici, u školi, preduzeću, ustanovi) kao i realnih mogućnosti za zadovoljavanje potreba na visokom nivou savremenih civilizacijskih ostvarenja.
U funkciji demokratije i ravnopravnosti građana, različitog nacionalnog i vjerskog porijekla, izgrađena su institucionalna rješenja i donijeta normativna akta – Ustav, zakoni i dr. Međutim, sva ta normativno-institucionalna rješenja ne bi mogla, sama po sebi, da obezbjeđuju efikasno funkcionisanje političkog sistema, bez razvijene demokratske političke kulture u najširem značenju te riječi.
Zahvaljujući međusobnoj povezanosti i prožetosti demokratske političke kulture i demokratskih normativno-institucionalnih rješenja, kao i svijesti građana da su ta normativno- institucionalna rješenja u najboljem njihovom interesu, Švajcarska može da ostvaruje rezultate visokih dometa u pogledu kvaliteta života ljudi i ostvarivanja ljudskih prava i sloboda, kao i kvalitetnih međunacionalnih odnosa.
Osnovno polazište političkog sistema Švajcarske jeste čovjek – građanin. Stoga, nema mjesta supremaciji na osnovu nacionalnog i vjerskog porijekla, a to, neosporno, podstiče čovjeka da se drugome prilagođava, približava i uspostavlja odnose komunikacije i povjerenja.To se naročito izražava u činjenici da građani jednog jezičkog područja uče i govore jezike drugih jezičkih područja. To oni čine na osnovu volje i koncepcije da se drugi prihvata onakav kakav jeste, kakav želi da bude, vjeran samom sebi, svojim razlikama, ali sa jednakim pravima i mogućnostima da se takmiči u razvoju, znanju, radu, kreativnosti i poslovnoj efikasnosti, a ne u nametanju svojih tradicija, običaja i navika drugome, pogotovu ne na etničkoj i vjerskoj osnovi.
Federalni savjet predstavlja najvišu izvršnu i upravljačku vlast u Švajcarskoj. Njegova kompozicija odslikava podjelu vlasti između različitih dijelova, partija i kultura.
Federalni savjet, po konvenciji, odražava ravnotežu između njemačkog, francuskog i talijanskog govornog područja, protestanta i katolika, kao i ravnotežu između četiri glavne partije.
Iako je partijska pripadnost osnovni kriterijum za konstituisanje vlade, odnosno Federalnog savjeta, vodi se računa o tome da njeni članovi budu iz različitih sredina u pogledu nacionalne, odnosno jezičke pripadnosti. Najmanje dva člana Federalnog savjeta mogu doći sa francusko-italijanskog govornog područja.
U jezičkom pogledu neki su kantoni homogeni, dok drugi to nisu. Međutim, najveći broj građana govori sva tri jezika (njemački, francuski, italijanski). Retoromanski jezik, iako je autohton, mali broj građana koristi.
Interesantno je takođe ukazati da na sjednicama vlade i parlamenta svako govori na svom jeziku i svi se međusobno dobro razumiju, jer članovi tih tijela znaju druge jezike. Nema potrebe za simultanim prevođenjem. Na kongresima političkih partija i u Skupštini Švajcarske nije rijetko da pojedini govornici počnu svoje diskusije na jednom, nastave na drugom, a završavaju na trećem jeziku, izražavajući i na taj način svoj odnos prema ravnopravnosti, uzajamnom poštovanju, a time, neosporno, i boljem međusobnom razumijevanju. S tim u vezi postavlja se pitanje: kad će se to postići kod nas? Odgovor je da se to nikad neće desiti. Jer je u Švajcarskoj druga kultura, drugačija demokratska svijest i to je druga civalizacija u odnosu na zemlje Zapadnog Balkana, kojima pripada i Crna Gora.

(Autor je politikolog)

---