-Piše Miljenko Jergović

Vozim se kroz kišno i sumorno podne od Tešnja prema Matuzićima i Usori. Drum je razlokan generacijama preteških kamiona, što se niz njega spuštaju već dvadeset i koju godinu, otkako je mir poklopio Bosnu, a drumovi se ne popravljaju i ne grade.
Okolo vonja onaj teški ugljeni dim, dim od loženja, po kojem se od oktobra sve do aprila prepoznaje ova zemlja. I kako sam u ovoj vožnji sam, uključujem radio, tražim lokalne stanice, da poslušam šta kaže i o čemu pjeva duh vremena.
Tako prvi put čujem pjesmu koja je, možda, opštepoznata onima koji češće putuju niz Bosnu slušajući radio ili noćivaju po folk klubovima i kafančugama zagrebačkih predgrađa. Pjevač nervoznog glasa, praćen superfolklornom apokalipsom što izvire iz japanskih elektronskih uređaja, udara po refrenu: „Podočnjaci, podočnjaci, baš mi lepo stoje”, i slušaoca obuzmu osjećaji karakteristični za prva čuvenja hitova ove muzike. Prvi je nelagoda: zar je i ovo moguće, zar i ovoga ima. Drugi je ushićenje: u svijetu koji se divi svom novom „Ted” kaputu, sašivenom od čupavca kojim su sedamdeset i neke naši kakanjski rođaci prekrivali kauč, reći da ti podočnjaci lijepo stoje svojevrsni je otklon od konzumentskog društva u Kantovu metafiziku morala. Treći osjećaj je čuđenje: zar je moguć život na zemlji s ovakvim refrenima?
Pažljivo slušam nastavak refrena, pa mi se učini da čujem ovo: „Moje oči, pijavice, svetlosti se boje”. Upoređivanje očiju, koje nadviruju iznad gordih podočnjaka, s pijavicama, učini mi se genijalnim, čak i izvan turbo-folk konteksta. Oči što kao pijavice upijaju svijet, gutaju ga, sišu mu boje i svode ga na ispražnjeno sivo ništa, među tačnijim su i svakako najluđim pjesničkim slikama koje su me u ova zadnja vremena snašle. Ali samo greškom, shvatam već u prvom sledećem ponavljanju refrena, kad razabirem da pjevač pjeva nešto neuporedivo običnije: „Moje oči, pijanice, svetlosti se boje”. I premda ni taj stih nije loš, jer u njemu oči zaigraju uloge žive čeljadi, te se uz ona dva podočnjaka što su za ponos pjevaču, jedan pretpostavljeni introspektivni lirski doživljaj pretvara u nešto drugo. Glava pijanice na čas se pretvara u krčmu punu očiju, takođe pijanica, koja je, kao i svaka prava krčma, obuzeta fotofobijom. A fotofobija je moguća posledica nekontrolisanog rakijanja, migrene ili bjesnoće. Turbo-folk je u svojoj poslednjoj fazi, koja započinje nakon završetka ratova u devedesetima, te konačne pobjede ove supkulture u svim zemljama bivše Jugoslavije, oblik kontrolisane bjesnoće.
Dalje slušam i čujem ovo: „Ko mi kaže da je ljubav večna/razbiću mu predstavu o tome/jer zbog nje su moja jutra tečna/a ta žena uživa u tome.” Dva dobra i dva loša stiha. Prva dva zasnovana su na oprečnosti niskog i visokog diskursa. Od pjesme očekujemo krv, znoj i blato, kara-mrak balkanske krčme i zagrebačkog disko-kluba, i onda nas, suprotno očekivanju, muzičkoj podlozi i rabijatnom glasu pjevača iz čijeg hipotalamusa tuži Orijent, strefi visokoučeni, šopenhauerovski ton. Razbijanje predstave, ili razbijanje predodžbe, kako bi glasila hrvatskija inačica iste stvari, o tome da je ljubav vječna, ono je što sebi čovjek s podočnjacima stavlja u zadatak, ali je šteta što ne nastavlja dalje u istom tonu i jednako bistro i jasno, nego zamuti stvar i navede slušaoca da pomišlja svašta. Šta bi moglo značiti to – jer zbog nje su moja jutra tečna? Prvo što svaki muškarac ujutro učini zapravo nije za pjesmu. Ali ne zato što bi bilo nepristojno, nego zato što je opšte mjesto. Svejedno da kažemo: svaki se muškarac ujutro najprije popiški. Mnoge će jedino to i dići iz postelje. I onda ako pjevaš da su ti jutra tečna, za šta si, poštujemo li rečenični kauzalitet, optužio krivu predstavu o tome da je ljubav vječna, ispada da jutrom piškiš iz emocionalnih, a ne iz fizioloških razloga. A to nije tačno. I bolje je da nije.
Nakon što se refren još jednom ponovi ide ovo: „Ta me ljubav, kao dete loptu, u vis baca/eh to nisam hteo./Sad me braća skupljaju po podu/sećaju se kad sam bio ceo.” Ovo je, recimo, skroz dobro. Prva dva stiha uvod su u ono što će se zatim dogoditi: jasno vidimo pijanog lirskog subjekta, kojeg tek nešto malo manje pijani drugovi podižu s poda, ali on se ne da, neprikosnovena je sila zemljine teže, iluzorno joj je pružati otpor, pa se onda ti koji ga uspravljaju sjete kako je i on nekad uspravan bio, tako da se činilo da mu gravitacija ne može ništa. Osim ritmički fino ugođene rime „hteo-ceo”, koju će dobro podnijeti i song s mnogo višom reputacijom, koliko god da bi bila banalna pri ozbiljnijemu pjesničkom poduhvatu, tu je važna i riječ – braća. Koliko god homofoban bivao svijet iz balkanske krčme, stilizovan kroz poetiku turbo-folka, jer se taj svijet više grozi gejeva nego što ih se groze fudbaleri i fudbalski reprezentativci zemalja u kojima se taj isti turbo-folk proizvodi i sluša, ponešto od manira, običaja, leksika i naziva u tim pjesmama sugeriše na najneposredniju mušku bliskost. Onakvu bliskost kakvu ne samo da neće prirediti skupina heteroseksualnih muškaraca pri izlivu najveće srdačnosti, nego nije naročito česta ni među najopuštenijim, prema seksualnim izazovima posve otvorenim svijetom. I onda, ne samo da ga oni grle i skupljaju s poda, nego ih pritom on naziva – braćom! Kakvom braćom, ako mu nisu rođena braća, a ni braća od strica, od ujaka ili od tetke, kakva, naime, još postoje u nešto istočnijim predjelima naše zajedničke kulturne svijesti? Nisu to ni braća po oružju, a još su manje braća po misiji ili po zvanju, ili – to ponajmanje – po čovječanskom totalitetu i opšteljudskoj bratskoj solidarnosti. Braća su mu to po nečemu tjelesnijem i bliskijem.
Isto kao kad maloprije spomenuti fudbaleri, hrišćani i katolici (hrišćani i pravoslavci), koji se javno, na stranicama sportskih novina, groze istopolne ljubavi, te je nazivaju neprirodnom, nenormalnom i bolesnom, ističući da im je nezamislivo da u najdražem dresu, onom u kojem predstavljaju svoju jedinu domovinu, zaigra i poneki gej, nakon postignutog gola zaskaču jedni druge, upravo onako kako raspusna čeljad zaskače jedno drugo u trenucima predprokreacijskog ushićenja ili uvoda u skori snošaj. Porno scene nakon postignutog gola na televiziji bi trebalo da budu zabranjene za publiku mlađu od osamnaest godina.
I na kraju slijedi veličanstveno finale pjesme: „Ruga mi se svako jutro lice/pita da l‘ je tuđe ili moje/a ja ne znam ni kako se zovem/dok mi noge bez kolena stoje”. Lice koje ti se iz ogledala ruga nije sasvim nova, ali je efektno predočena pjesnička slika. Nastavak je takođe dobar: umjesto da se nosilac lica pita je li to ili to nije njegovo lice, lice se pita ko je taj što iza njega stoji, je li to stvarno onaj on koji se obično zove ja, ili se lice greškom zateklo tu. Ubijte me, ali to je dobro! A on, to jest ja, licu odgovara da ni sam ne zna kako se zove, i da mu noge bez koljena stoje. Jeste li ikad osjetili da vam je zemlja tako nesigurna pod nogama, kao da više nemate koljena, nego kao da stojite na dvije noge od tronošca, sve gorko čeznući za onom trećom? Jeste li ikad osjetili kako je zemlja pod vašim nogama zapravo nesigurna, zaljuljana poput brodića kojim pristajete uz mulo, a nema nikog da mu dobacite konop? Ako niste, tada ne samo da ne znate šta je mamurluk, nego ne znate ni kako je nesiguran, kako je loman taj uski procjep između vas i svijeta, ne znate da koljena služe tome da amortizuju užasni nesporazum čovjekov s vlastitom egzistencijom.
I tako mi prođe pjesma, koju u svom životu, sve dok se opet ne budem vozio kroz Bosnu i slušao radio, sigurno neću čuti. I dobro je da je tako, dobro da je još uvijek moguće živjeti i preživjeti mimo svijeta čiji kulturni nazori izviru iz turbo-folka i iz kontrolisane bjesnoće nacionalističkih estetika. Jer turbo-folk je temeljna nacionalistička estetika srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, albanskog i drugih balkanskih nacionalizama.
Ne znam ko je napisao tekst ove pjesme. Mogla bi to, recimo, biti Marina Tucaković. Pjevač je Željko Šašić, velika zvijezda scene, svojevremeno je i s Cecom Ražnatović snimio duet. Pokušao sam nešto više saznati o njemu, pa sam pronašao i njegove fotografije na internetu. A onda i njegovu vezu s prošlogodišnjom nasilničkom aferom nešto poznatijeg Ace Lukasa. Taj je, naime, tukao ženu, a Šašić mu je pružio podršku, rekavši da ga razumije, „jer se i on tokom braka sa njom jedva suzdržavao da je ne zvekne”. I još: „Ovo je prvi put da se priča da su se Aca i Sonja fizički obračunavali. E, ja sam upravo iz tog razloga izašao iz braka sa njom. Da mi se, ne daj Bože, to ne bi desilo, jer ona muškarce izaziva i dovodi do ludila.” I tako, razbija Aca ženu, nakon što je Željko razbio predstavu o tome da je ljubav vječna.
Je li stvarno moguće, iz perspektive ovog slušaoca, uživati u pjesmi kakva je „Podočnjaci” Željka Šašića? Zapravo, jeste. U njoj čovjek uživa kao u vlastitoj nevolji. Uživa, da ne poludi. Smije se nakon što se čekićem opalio po prstu.
wwwbuka.com

---