-Piše: Borivoje Ćetković
Neposredan povod za pisanje ovog priloga je odluka režima da preko 50 monaha i monahinja, sveštenika i njihovih porodica moraju napustiti Crnu Goru. Njihovo mučenje i velika neizvjesnost da li će biti izgnani iz Crne Gore traju godinama- od 2008. vlast ih drži u velikoj neizvjesnosti i strahu. Takav odnos crnogorske države prema monasima i sveštenstvu i njihovim porodicama nespojiv je ne samo sa poveljama o ljudskim pravima, već i sa onim čuvenim tradicionalnim crnogorskim čojstvom i gostoprimstvom. A njihov grijeh je samo u tome što su rođeni van Crne Gore i što, i pored dužeg boravka u njoj, nijesu dobili, crnogorsko državljanstvo.
I prema mitropolitu
Amfilohiju određene institucije, pa i sam suveren, najblaže rečeno, ponašaju se nekorektno- njegovo preosveštenstvo nije zaslužilo da se preme njemu ponašaju na ovakav način. Naime, u više navrata zadužio je gospodara. Nedavno gospodar izjavi kako nije zaboravio da je Amfilohije u vrijeme referenduma o nezavisnosti 2006.godine, uprkos potpuno različitim stavovima, odigrao konstruktivnu ulogu i doprinio da se jedno važno pitanje riješi na miran način. Sjeća se 2006. godine, ali je zaboravio januar 1988. kada je Amfilohije svojim prisustvom uveličao njegovo zvanično ustoličenje. Ne sjeća se takođe ni kada ga je Amfilohije zajedno sa
Marovićem vodio kod patrijarha
Pavla. Bilo je to vrijeme kada je crnogorski suveren priznavao samo jednu crkvu u Crnoj Gori- Mitropoliju crnogorsko- primorsku.
I ovaj izgon, odnosno protjerivanje sveštenih lica iz Crne Gore nagovještava da se „nešto krupno iza brda valja‘‘- opet se aktualizuje i pokreće pitanje statusa tzv. crnogorske pravoslavne crkve. Kao militantnom ateisti koji se miješa u crkvene poslove, mitropolit je gospodaru očinski savjetovao da se „najprije krsti i postane član crkve božje, da bi mogao da govori o crkvi‘‘. Nijesam siguran da bi aktuelni crnogorski despot bio spreman na takvo obraćenje, mada se u toku svoje duge vladavine prevrtao i obrtao mimo drugih vladara. I kada bi, kojim čudom prirode, poslušao mitropolita sve bi bilo džaba- ispalo bi po onoj narodnoj: „krsti vuka, vuk u goru”. Jer, „što se crnim zadoji đavolom, obešta se njemu dovijeka”. „Bezbožna bratoubilačka ideologija” ima duboke korijene u crnogorskom društvu-datira i prije komunista. Naš, kako bi rekao
Lalićev Vaso Ćulafić, „nesretni rat iznutra” počeo je još u prvim decenijama 20. vijeka. Nije li i stari gospodar knjaz i kralj
Nikola u svom darovanom Ustavu iz 1905. proglasio autokefalnost crnogorske pravoslavne crkve, mimo kanonskih propisa, pa ona nije bila priznata. Nije li se i novi gospodar ugledao na starog – i on hoće crkvu kojom se on pita i o kojoj odlučuje. No, i prije gospodara, u sistemu koji se legitimisao kao socijalistički, daleke 1984. vođene su žustre rasprave o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Naime,u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije JLZ (Zagreb, 1984.) objavljena je jedinica „Crnogorsko- primorska mitropolija” autora dr
Danila Radojevića. Objavljivanje ove jedinice izazvalo je pravu buru reagovanja i napade na autora. Iza dr Radojevića stala je Redakcija EJ za Crnu Goru na čijem je čelu bio dr
Branko Pavićević, a sekretar dr
Slobodan Tomović. Dr Radojević i Redakcija EJ za Crnu Goru, nema sumnje, imali su političku podršku moćnih pojedinaca i grupa ne samo u Podgorici. Istini za volju, tada, u tom, kako ga nazivaju „bezbožničkom komunizmu”, nije osnovana i registrovana tzv. crnogorska pravoslavna crkva, niti su uvedeni crnogorski jezik i pravopis- sve je to urađeno devedesetih godina prošlog vijeka nakon uvođenja kapitalizma, višestranačkog sistema i formalne demokratije.
„Argumenti” o navodnoj autokefalnosti crnogorske pravoslavne crkve, koje je dr Radojević iznio u EJ, ponavljaju se i kasnije, a naročito od osnivanja tzv. crnogorske pravoslavne crkve 1993. godine. Za ove „naučnike” kao da nije postojao
Ilarion Ruvarac, a prema
Ljubomiru Durkoviću –Jakšiću odnose se kao prema potpuno beznačajnom piscu i srpskom nacionalisti.
U svojoj knjizi o Crnogorskoj mitropoliji ovaj poznati crkveni istoričar i veliki erudita utvrdio je „da je ruska crkva nekanonski unijela Eparhiju u Crnoj Gori u svoju listu autokefalnih crkava, te da je knjaz Nikola vladao kao samodržac, osnovao je episkopije i postavljao episkope, a to mu prema kanonima nije pripadalo...” Dakle, „Eparhija u Crnoj Gori nije nikad kanonski ni od koga tražila autokefaliju, niti joj je iko to pravo kanonski dao, i zato je nikad nije imala”. „Istraživači” i „istoričari”, zagovornici separatističkog fundamentalizma, uporno ponavljaju svoje „naučne” dokaze: pozivaju se na vjekovni kontinuitet crnogorske državnosti, na Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine, na episkopa
Nikodima Milaša, na atinsku Sintagmu iz 1855.godine, u kojoj se, kako je utvrdio dr Durković –Jakšić, pojavio falsifikat.
Ako je stari gospodar kralj Nikola mogao da uzdigne
Mitrofana Bana od običnog kaluđera do mitropolita, mogao bi i ovaj novi da
Miraša, ako mu ko ne pomogne iz Ukrajine ili Bugarske, proglasi za mitropolita. Takav scenarij uklapa se u američke geostrateške planove za suzbijanje ruskog uticaja u državicama stvorenim nakon razbijanja Jugoslavije.