-Autor: Branko Milanović

Muči me nesanica zbog džetlega, pa sam usred noći ustao da zabilježim par utisaka o događajima u Francuskoj, koji su mi izgledali manje dramatično iz Njujorka nego sada kada ih pratim iz same Francuske. Mislim da se tu postavljaju dva važna pitanja, jedno novo i jedno staro.
Vjerovatno je slučajnost to što je kap koja je prelila čašu bio porez na gorivo, koji najteže pogađa seoska i prigradska područja, kao i ljude sa skromnijim primanjima. Čini mi se da je do ovako žestoke reakcije došlo ne toliko zbog samog poreza koliko zbog utiska ljudi da će nakon što su platili cijenu globalizacije, neoliberalnih politika, preseljenja proizvodnje van zemlje, konkurencije jeftine radne snage i propadanja javnih servisa, sada preko svega morati da plate i cijenu nečega što iz njihove perspektive, vjerovatno ne sasvim pogrešno, izgleda kao elitistički porez na klimatske promjene.
Zagovornici kontrarasta i oni koji tvrde da povodom klimatskih promjena treba preduzeti nešto dramatično, neobično su uzdržani i sramežljivi kada treba imenovati one koji će platiti cijenu svega toga. Zapadnim građanima treba reći da će njihovi realni dohoci morati da se prepolove i objasniti im kako će se to postići. Zagovornici kontrarasta očigledno znaju da bi to bilo političko samoubistvo, pa se radije ne izjašnjavaju i zaklanjaju iza „lažno komunitarnog“ diskursa o tome da smo svi jednako ugroženi i da će ekonomija nekako nastaviti da cvjeta, samo ako svi ozbiljno shvatimo problem – ne otkrivajući nam koji bi se to konkretni porezi podizali i čija primanja bi se smanjivala.
Revolt u Francuskoj je ovo pitanje istjerao na čistinu. Poslije pretrpljenih udaraca globalizacije, pripadnici zapadne srednje klase nisu skloni plaćanju poreza na klimatske promjene. Očekuje se da teoretičari kontrarasta sada predlože konkretne mjere.
Drugo pitanje je starije i tiče se jaza između političkih elita i ostatka stanovništva. Makronovom uspjehu je doprinijelo to što je platforma njegove partije, koja je nastala neposredno pred izbore, bila udaljena od već postojećeg establišmenta. Ali, njegove politike su od početka išle u korist bogatih, kao neka vrsta osavremenjenog tačerizma. One su i veoma elitističke, a sam Makron je često otvoreno pokazivao prezir prema mišljenju javnosti. Pomalo je bizarno što je takav „božanski“ pristup obavljanju predsjedničke funkcije bio slavljen u ljevičarskoj štampi na engleskom govornom području, iako su njegove državne politike bile naklonjene bogatima i otuda bliske Trampovim politikama. Ali njegova retorika na međunarodnoj sceni je bila antitrampovska, pa su mu se opraštali potezi na domaćem terenu.
On je prilično nepromišljeno produbio jaz između sebe i građana svojim patricijskim ambicijama i sklonošću ka držanju predavanja, što se ponekad graničilo sa apsurdom (kao kada je jednom 12-godišnjaku očitao lekciju o ispravnom načinu obraćanja predsjedniku). U doba kada zapadne couches populaires (niže klase) žele političare koji pokazuju empatiju Makron je odabrao drugačiji put, govoreći ljudima da su sami krivi za to što nisu uspjeli u životu i što nemaju posao. Tako je napravio istu grešku kao Hilari sa svojim komentarom o ljudima „dostojnim prezira“. Zato ne čudi što se podrška Makronu u ispitivanjima javnog mnjenja naglo istopila, a čini mi se da su realni otpor i prezir koji ljudi osjećaju prema njemu još veći.
U takvom okruženju odigrali su se les ĂŠvĂŠnements (događaji). Njihova dalja radikalizacija, naročito nasilna, ugrozila bi izvorne ciljeve pokreta. Godine 1968. zbivanja na ulicama su natjerala De Gola da pobjegne u Baden-Baden. Samo nekoliko mjeseci kasnije odnio je jednu od svojih najubjedljivijih izbornih pobjeda: zbog nasilnog karaktera protesta demonstranti su propustili veliku političku šansu i okrenuli javnost protiv sebe.
Peščanik.net

---