-Piše: dr Dragan Koprivica

Možda bi priču o povampirenju otvorene diktature u Crnoj Gori valjalo početi zaključkom da stižu neka nova vunena vremena, i neki novi gunjaši, koje podržavaju neki stari džemperaši.
Interesantno je kako se istorija ponavlja, i kako aktuelni vlastodršci „u nedostatku boljih ideja“ lako posežu za već viđenim represivnim receptom kad ih je već zapalo. Uz povampirenje blaže verzije staljinizma na našem tlu, koje, navodno, ne ljubi lance, a iz lanaca je malo kad i izlazilo. Ali u zarobljenoj državi treba bar recitovati takve slobodarske ideje, koje često, kao i danas, uz zamjenu teza, teško izdržavaju probu vremena.
I u zraku se osjeća da se, iz sjenovitih kabineta i skrivenih krugova moći, krenulo već sasvim otvoreno, i ne hajući, na Demokratski front, da se, po sistemu Informbiroa, pokušaju obnoviti progoni, i ugušiti slobodna riječ ne samo građana, nego i samih poslanika. Naredbodavci izvrgavaju ruglu i institut poslaničke funkcije, hapse čak na sred ulice, kao u kriminalnim filmovima, izvlače poslanike direktno iz vozila, kao Nebojšu Medojevića, uz spremljenu „maricu“ za Milana Kneževića. A pritom niko iz vlasti nije ni hajao za zakonski obaveznu proceduru skidanja poslaničkog imuniteta. Ali šta da se radi kad nekoliko kontrolora Crne Gore već otvoreno pokazuju da im je zabavno da se otvoreno izruguju sa zakonima ove zemlje, i da ih je briga reklo im se to javno, ili ne. Ali uz ovo, i iz Njemačke stižu opomene uglednih poslanika te zemlje da se ovoga puta ovamo zaista pretjeralo.
Naši vlasnici vlasti su očito zaključili da je ulaskom u NATO došlo njihovih pet minuta, i da sad već mogu mirno da se igraju diktature uživajući u vlastitoj veličini i neograničenoj moći. I u tome što jedinstvo svih institucija vlasti jača na pogrešan način, to jest, izvršna, sudska i zakonodavna treba i konačno da pređu, u statusu bunara želja, u ruke dvije tri osobe iz vrha, koje se poigravaju s Crnom Gorom i vladavinom prava. Pitanje je i, da Crna Gora nema stanovnika ukupno koliko i neki manji grad u Turskoj, na primjer, da li bi naši moćnici odlučili da je vrijeme da Crna Gora konačno udari na svu Evropu i pokori je.
Ali, u cijeloj manifestaciji režimske samovolje i gaženja zakona, mora se priznati da je Ustavni sud Crne Gore, ipak, uz sve ograde, i akrobacije oko zaključaka, pokazao da Crna Gora nije izgubljena. I da u tom sudu sjede ozbiljni ljudi. I da mjesta optimizmu ipak ima. Čak i u slučajevima kad nekoliko osoba iz sjenke pretjeraju u svom ciničnom treniranju strogoće nad DF-om, pa Ustavni sud posle mora vaditi vruće kestenje iz vatre.
Vlasnici Crne nam Gore ipak bi trebalo da shvate da je sve prolazno, pa čak i njihova vlast, koliko god umislili da su vječni kao egipatski faraoni. A uvidjevši koliko kod nas traje piramida vlasti, i Keopsova bi se u Egiptu od iznenađenja srušila. Uz to, u cilju mimikrije i lakirovke, režim u svoje krugove vješto ubacuje i svježu mladu krv, to jest, svoje mlade i zgodne potomke. Njihova šarmantna lica treba da prikriju surovo lice diktature otuđene i našminkane buržoazije, koja se, malo - pomalo, formirala na sreću i dobrobit većinske sirotinje u Crnoj Gori.
Ali je ipak za vjerovati da i među osionima u vrhu vlasti neko ima toliko skrupula da izgovori makar te stare, otrježnjujuće riječi: „Ako je i od nas, mnogo je.“
Spuštanje tenzija u Crnoj Gori, i prekid otvorenog nasilja nad autentičnom opozicionom formacijom kakav je DF, vratili bi ovu zemlju poznaniju prava, i pokazali da Crna Gora ima šanse kroz sveopšti narodni dogovor. Davno je rečeno da vlast kvari ljude, a neograničena vlast kvari neograničeno. Zato moćnici treba da smanje doživljaj vlastite nekontrolisane samovolje. Crna Gora bi time mogla početi da se okreće samoj sebi i javnom dijalogu, u korist svih. Da građani osjete, kao u postupku Ustavnog suda, da ovo ipak nije izgubljena zemlja u lavirintima nečije sujete i revanšizma. Da ulazak u NATO ne znači i otvorena vrata za novu diktaturu i pogodan trenutak za obračun s neistomišljenicima. Uostalom, koliko god ta istina smeta vlastodršcima, pao je i Čaušesku, i Sadam Husein, a i Prozor mora pasti. A vraćanje spoznaniju prava samo može svima biti od koristi.