-Piše: mr Goran BJELANOVIĆ

Skupština Crne Gore je na zasjedanju održanom 28.11.2018. većinom glasova usvojila rezoluciju kojom je ukinula odluke Velike narodne skupštine održane u Podgorici 1.12.1918.
Uporište ovakve rezolucije predstavnici parlamentarne većine pronašli su u nedostatku legaliteta i legitimiteta tadašnjih narodnih predstavnika i njihovom odsustvu osjećaja za dobrobit i budućnost Crne Gore.
Nećemo se baviti istorijom, budući da je vrijeme koje živimo potpuno obezvrijedilo tu naučnu disciplinu, pa ipak ne možemo preskočiti istinu da su na osporavanoj Podgoričkoj skupštini od prije jednog stoljeća bili prisutni i u donošenju odluka učestvovali svi predsjednici vlada Crne Gore od donošenja Ustava iz 1905. pa do te Velike narodne skupštine iz decembra 1918.
Bilo bi više nego korisno objelodaniti ko je u to vrijeme mogao biti legalniji i legitimniji predstavnik crnogorskog naroda od: Lazara Mijuškovića, Marka Radulovića, Andrije Radovića, dr Lazara Tomanovića, brigadira Mitra Martinovića, serdara Janka Vukotića..., pa i da su potpuno sami donijeli sve odluke – a nijesu!
Potrebu donošenja Rezolucije o poništavanju odluka Velike narodne skupštine iz 1918. treba potražiti u izjavi sadržanoj u intervjuu koji je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nedavno dao pariskom listu „Figaro“: „Promijenili smo mentalitet Crnogoraca i zbog toga smo tako lako ušli u NATO“.
Koliko je ovo dobra vijest? Ne znam nijedan narod na planeti Zemlji koji se ne ponosi svojim mentalitetom formiranim stotinama godina. Jedino, kako izgleda, Novi Crnogorci imaju tu vrstu iskušenja da stoljećima izgrađivanu harizmu utemeljenu na principima čojstva i junaštva zamijene – ali čime?
Ako je u motivima za donošenje rezolucije bilo elemenata pritiska na srpski narod u Crnoj Gori, usuđujemo se ustvrditi da su svi „pucnjevi ispaljeni“ s tom namjerom pogodili uprazno.
Ovo zbog toga što Srbi u Crnoj Gori nemaju nikakvu potrebu da se oslanjaju niti na „istine“ ovovremenih istoričara, niti na mišljenja političara. Svi naši đedovi bivali su ranjavani i ginuli u Balkanskim ratovima i prije njih, u I i II svjetskom ratu, na Skadru, Bardanjolu, Mojkovcu, Neretvi, Sutjesci, Sremskom frontu i Zidanom mostu, davili se kod Medove, povlačili se sa srpskom vojskom na Krf, jurišali na Solunskom frontu, robijali u Nađmeđeru, Beču, Aušvicu...
Svojim životima, krvlju ispisujući porodične istorije. Svaka naša porodična istorija predstavlja jedan list u sveukupnoj „učiteljici života“ srpskog naroda.
Nema bakroreza, duboreza ni kamene plastike, nema egipsatskih hijeroglifa ni spisa sa Mramornog mora čiji su zapisi trajniji i otporniji na trulež vremena.
Ova rezolucija, dakle, nije niti dotakla velikane Velikog rata, nije deformisala ondašnju narodnu volju niti je to ikako mogla da učini, nije uradila ništa što bi poslužilo kao argument da su iza njenog donošenja stajali ozbiljni ljudi sa istim takvim namjerama.
Pa ipak – nije prošla bez posledica. Njenim donošenjem najviše su stradali Novi Crnogorci. U kulturološkoj gabuli, sa potpuno nesuvislim kulturnim identitetom, toliko izraženim da je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nedavno sazivao sabor umjetnika na Orlovom kršu sa zadatkom da mu kako- tako, a brzih dana, formiraju crnogorski kulturni identitet.
Ovom rezolucijom Novi Crnogorci dodatno su uvaljeni u potpunu identitetsku katastrofu, Kako? Pa, dokument o kojem je riječ bi trebalo da predstavlja potvrdu da su odlukama Podgoričke skupštine od 1918. do 1941. Crnogorci postali robovi Karađorđevića (Srbina od Srbina – Crnogorca od Crnogorca)?! Narednih pet godina Musolinijevi, pa još četrdeset Titovi, deset Sloba Miloševića...
Ako se povjeruje, a ko ne bi povjerovao intelektualcu od klase, poslaniku DPS–a i visokom funcioneru Obradu Stanišiću (i ne samo njemu): „Nemanjići su okupatorska dinastija koja je na pušku okupirala Crnu Goru“, znači još oko 200 godina robovanja pod Nemanjićima, pa još blizu trista pod nespornim Srbima Petrovićima (ne može se svojatati Nikola, a odricati se „agresivnog svetosavca“ Sv. Petra Cetinjskog i „genocidnog stvaraoca“ vladike Njegoša – jedan Srbin, pa svi za njim redom), pa evo i danas pod NATO kišobranom, po čemu ispada da su kroz sve vjekove postojanja Crnogorci bili najobičnije bijelo roblje, služinčad raznoraznih gospodara, a naročito srpskih?!
Lično nikad ne bih povjerovao niti da su Crnogorci bili baš to i takvi, niti da je ikad tako bilo, ali ako su u ovome novome vremenu stekli većih prijatelja i boljih poznavalaca njihovog etnološkog bića – ne branim. Samo naprijed.
Srpski mit poznaje Crnogorca kao viteza na kamenu, munju nebesku sa golom sabljom u ruci, Crnogorku kao „majku hrabrost“, vučicu koja se od stida skrije negdje u štali da vuče na svijet donese, zubima pupčanu vrpcu prekine da potomka na grudi privije i nahrani, a ono koliko prohoda zaljubljeno u hrabrost, otadžbinu i slobodu i spremno da život položi u odbrani jednoga i drugoga. Eh, srpske priče i gusle. Šta Srbi znaju o Crnogorcima?
Spomenuti poslanik DPS–a Obrad Stanišić, imenujući Nemanju kao okupatora pored ostalog kaže: „Ako se na obali Ribnice rodio slučajno“... iz čega se da izvući neoborivi zaključak da se Crnogorci, za razliku od srpskih porobljivača, rađaju planirano i naručeno: „Mala ovo do Nove godine ima da mi rodiš dva đetića od po dvanaest kila, dolaze mi neki poslovni prijatelji, pa neću da ostavim utisak jalovca i avetinje“!
Nema spora da je rezolucija o kojoj je riječ samo zagrebala površinu problema koji se jedino može riješiti novim rezolucijama i istorijskim iskoracima.
Poništavati odluke Berlinskog kongresa, Versajskog ugovora, Jalte ne bi bilo tako loše, ali bi bilo nedostatno. Budući da je crnogorska zvanična politika apostrofirala „agresivno svetosavlje“ kao jedan od gorućih problema najuputnije bi bilo secnuti po vratnoj žili, Milanski edikt – proglasiti nevažećim!
Za jednu takvu rezoluciju pravnoga uporišta bilo bi i više nego dovoljno. Naime, rimski carevi Konstantin Veliki i Licinije Avgust su 313.god.n.e. potpuno nedemokratski, ukazom proglasili hrišćanstvo za religiju koja je ravnopravna sa svim ostalim.
Kako nije bilo ni senatora ni centuriona, biračkih spiskova i kutija, pravnim ekspertima parlamentarne većine u Skupštini Crne Gore se Milanski edikt ne bi održao ni po sata.
To bi Novim Crnogorcima otvorilo sva vrata da se odreknu „agresivnog svetosavlja“ i usvoje religiju prema sopstvenim afinitetima i trenutnom stanju na tržištu.
Takođe, oslobođeni bilo kakve bliskosti sa očigledno srbskim glavosječama Novakom Miloševim, Nikcem od Rovina, Jolem Piletićem, Markom Miljanovim... bili bi slobodni da izaberu heroje po sopstvenoj mjeri i ukusu: Asteriksa i Obeliksa, Miki Mausa, Harija Potera... Ili bilo kojega drugog.
Umjesto arhaičnih praznika, Badnjega dana i Božića, mogli bi da slave: Noć vještica i Dan zahvalnosti...
Budući da sasvim izvjesno ne postoji obostrana želja da ostanemo jedan narod, nijedan Srbin Novim Crnogorcima neće reći - nemojte. Kako god da kažete da je bilo – bilo je. Šta god da su vaši korijeni – jesu. Sa Srbima nemate nikakvih problema ni zađevice. Šta ćete sa sobom vidite! Na vašem mjestu bih pošao od Milanskog edikta, pa - aut Cezar aut nihil!