- Piše: Tomica A. Milović

Odavno je poznato da ni približno savršeni odnosi među ljudima ne postoje (niti će ikada postojati). Nema, niti će biti, ni savršenih društvenih i socijalnih sistema. Iz današnje perspektive posmatrano, čini se da čovjek sve više postaje biće grijeha i zla, umjesto onog što mu je od Boga dato, biće dobra. No, „niko nema pravo da optužuje, jer niko nije oslobođen osjećanja grijeha. Priznati da nema recepta za društvo bez grijeha, bez zla, ipak ne znači zapasti u očajanje. Život u istoriji jeste život u permanentnoj krizi, i uvijek u novoj odluci“. (Đerđ Konrad)
Međuljudski odnosi, društveni odnosi, ne od juče, liče na beskrajnu „dolinu plača“. Na prostor gdje mnogi žele, po svaku cijenu, da dominiraju nad onim drugim. Da mu nameću svoju volju. Da upravljaju i vladaju njime pomoću svih raspoloživih mehanizama sile i represije. Da ga „potope i krčkaju“ u loncu najbestidnijih laži, podvala, manipulacija i obmana. Da mu, konačno, tako prečiste mozak, promijene, ili, u krajnjem, potpuno ga ostave bez svijesti. I stave tačku na postojanje čovjeka kao slovesnog bića. Kao Božijeg stvorenja.
Ljudskom biću je, od njegovog postanka, a danas naročito, zlo bilo veoma značajna „pogonska snaga“. Do nivoa kada se neminovno nameće pitanje i dilema da li je čovjek zaista božjih ruku djelo, ili je on satanin dvojnik. On (čovjek) nikada nije uspio da upozna „lošiji dio sebe“. Da prepozna klice mržnje i zla u sebi. Da prizna postojanje egoizma, vlastitog ekstremizma i konfliktnosti. Poznata je Lajbnicova tvrdnja da ljudska priroda jeste dovršena, ali ne i savršena. Međutim, ovo nikako ne znači da čovjek, ukoliko to želi, svoju nesavršenu prirodu ne može da usavršava. I tako dovede sebe do „nivoa pristojne nesavršenosti“.
Aktuelna crnogorska vlast o sebi misli sve najbolje. Sve što radi, čini to, kaže, u interesu naroda. Ni za živu glavu ne priznaje svoje greške i promašaje. Ne vidi nikakav „loši dio sebe“, nikakvu nesavršenost, ili, daleko bilo, zle namjere. Negira ta vlast da se u svom djelovanju ikada služi lažima, podmetanjima, prekrajanjima, falsifikatima. Stran joj je, po sopstvenom priznanju, bilo kakav vid diskriminacije. Ko voli svoju državu, ko joj je lojalan, trabunja crnogorska vlast, uživa i uživaće, sva prava i slobode. Po najvećim NATO standardima. Oni drugi, unutrašnji neprijatelji (po pravilu to su Srbi), moraju biti spremni da snose sankcije, poentira crnogorska vlast.
Ova i ovakva vlast, „liječi“ Crnu Goru od posledica jednog događaja od prije sto godina, demonstrirajući pritom svoju moralnu, ideološku i političku iščašenost. Pod prijetećom parolom „nikad više 1918. godina“, skrnavi Veliku narodnu skupštinu srpskog naroda, održanu te godine u Podgorici. Ne ulazeći u suštinu ovog, u ozbiljnoj istorijskoj nauci (ne i u onoj dvorskoj, podaničkoj, a naročito onoj antisrpskoj) odavno osvijetljenog događaja, postavlja se pitanje: zašto sve ovo crnogorskoj vlasti treba? Sa sto godina zakašnjenja kreću da brane „vječnu“ Crnu Goru?!
Odgovor nije teško dati, svakome ko iole poznaje karakter ove siledžijske i, u biti, antinarodne vlasti. Ne samo antisrpske već i i anticrnogorske, u krajnjem, antipravoslavne vlasti. Za opstanak u svojim foteljama latili su se još jednog u nizu malignih poteza. Produbljujući ionako usijane podjele među pravoslavnom braćom (uz obilatu pomoć manjinskih naroda), crnogorska vlast je pokazala da joj je stalo do Crne Gore. Koliko do lanjskog snijega. Do njenog dobra i mirnog suživota svih naroda i građana koji ovdje žive. Za čiji račun i po čijim nalozima se tako ponašaju?! Rezolucija koju su usvojili u parlamentu, s najciničnijim i najbezobraznijim obrazloženjem da ona doprinosi miru i pomirenju u državi Crnoj Gori, dala je zaista prve rezultate. Odmah nakon njenog izglasavanja, počela su „pomiriteljska“ hapšenja. Tako su lisice na ruke stavljene jednom od lidera Demokratskog fronta, poslaniku Nebojši Medojeviću. Sa tendencijom da „blagotvorno djelovanje“ Rezolucije o poništenju Velike podgoričke skupštine srpskog naroda Crne Gore iz 1918. godine da još bolje rezultate. Uzimajući u obzir tragičnu istoriju Crne Gore, bogate i prebogate međubratskim sukobima, „pasjim grobljima i jamama“, strepim kako će se situacija, u ovoj, malo je reći, nesrećnoj Crnoj Gori, dalje razvijati. Vjerujem u razboritost, strpljenje i inteligenciju crnogorskog naroda, ali se i bojim mogućeg ubitačnog zadaha „cvijeća zla“.