-Piše: Milan Mišić

Umjesto da se raspliću, problemi „južno od Save” se gotovo dramatično zapliću, posle (ne)očekivanih obrta u proteklih sedam dana u odnosima „Beograda i Prištine”. Kraj nedjelje donio je, naime, veliko zaoštravanje, uz upadljivo odsustvo onoga što se u ovakvim situacijama očekuje: odlučnog spoljnog pritiska da se strasti smire.
Počelo je „velikom pobjedom” Srbije čija je diplomatija uspjela da ubijedi jedan broj, u međunarodnim odnosima inače ne mnogo bitnih zemalja, da na godišnjem zasjedanju Interpola u Dubaiju glasaju protiv prijeme Kosova u članstvo, što je za kosovske lidere bio veliki poraz, s obzirom na to da im je ovo bio treći pokušaj da uđu u ovu organizaciju za međunarodnu saradnju nacionalnih policija.
Šampanjac u Beogradu još nije bio ispijen, kad je uslijedila kontra: kosovski premijer Ramuš Haradinaj je objelodanio da se novouspostavljena taksa na uvoz robe iz Srbije („Centralne Srbije” u vokabularu Beograda) podiže na (po svim mjerilima nerazumnih) 100 posto. Kao začin, ista mjera je pogodila i robu iz BiH.
Iako je to obrazloženo „reciprocitetom”: srpski organi navodno onemogućavaju slobodan protok roba sa Kosova kroz Srbiju, bilo je očigledno da je riječ o odmazdi za „sabotažu” u Interpolu. S tim što su posledice ovoga puta veoma opipljive: Srbija na Kosovu prodaje robe za 440 miliona eura godišnje, dok na Kosovu kupuje za samo 21 milion. To se, iako se „Kosovo i Metohija” zvanično tretira kao dio Srbije, ipak knjiži u kategoriju prekograničnih transakcija.
Kako god bilo, krajnji rezultat je dosad najozbiljnija kriza, u kojoj je Priština u ofanzivi, dok se u Beogradu, uz uobičajenu dramatizaciju (vanredne sjednice Vlade i potonje konferencije za štampu) grozničavo traži način da se lopta spusti, uz istovremena nastojanja da se pokažu uzdržanost i konstruktivnost, te „sačuvaju mir i stabilnost”. To se međutim na drugoj strani tumači kao slabost (i nedostatak opcija), pa se dodaje gas: u petak ujutru kosovski specijalci (ROSU) upali su, uprkos starom dogovoru da to ne čine bez najave, u sjeverni dio Kosovske Mitrovice i uhapsili četvoricu Srba, navodno u sklopu istrage ubistva Olivera Ivanovića.
Dan prije toga, predstavnici Srba sa sjevera Kosova bili su na savjetovanju sa predsjednikom Vučićem, koje je imalo svoj javni i zatvoreni dio: na prvom su se čule poruke da „mi imamo čime da uzvratimo, ali to nećemo”. Zaključeno je da se organizuju samo mirni protesti i apelovano na međunarodnu intervenciju, koja je dosad bila neadekvatna situaciji.
I u Briselu i u Vašingtonu se, naime, osuđuje uvođenje kosovskih carina kao potez kojim se krši CEFTA, regionalni sporazum o slobodnoj trgovini, i traži njihovo ukidanje. Izražava se i zabrinutost uz pozive da se obnovi prekinuti dijalog, ali se i tu prepoznaje praktična nemoć. Vodeće zemlje EU i SAD takođe se, što je svakako važan element tekućeg zapleta, osjećaju poraženim zbog neulaska Kosova u Interpol, prema tome i nezadovoljne srpskim uspjehom, pa će po svoj prilici samo fingirati da nepristrasno gledaju i na najnoviji zaplet.
U pozadini je svakako nespremnost obje strane za iskorak koji bi vodio razrješenju kosovskog čvora: ni Vučić ni dvojac Tači-Haradinaj nisu spremni da plate političku cijenu za ustupke koji su neophodni da bi se stiglo do famoznog kompromisa. Situaciju pritom otežava i to što i Amerika i Evropa imaju važnija posla i preče brige, što za rezultat ima sve veće nestrpljenje sa zavađenom balkanskom bratijom.
Kosovska scena se pritom čini nešto složenijom od srpske, s obzirom na rivalstvo predsjednika i premijera. Tim povodom se govori i o političkom haosu u Prištini, mada je dilema da li je on stvarni ili odglumljen. Uz to, sasvim je očigledno da u Prištini postoji konsenzus o tome šta se hoće: sporazum sa Srbijom koji otvara vrata Ujedinjenih nacija, pri čemu su granice istovjetne sa granicama bivše autonomne pokrajine Srbije (i „konstitutivnog elementa SFRJ”). U međuvremenu, diplomatija koju predvodi Bedžet Pacoli strateški osvaja sekundarne međunarodne organizacije, mada se i u tome u poslednje vrijeme primjećuje ozbiljan zastoj.
Što se tiče Beograda, kompromis podrazumijeva da se „nešto dobije”, što se oličava u još misterioznom „razgraničenju”. Taktički element je da se na putu sporazumijevanja gdje god je moguće zaustavlja pristup „lažne države” u međunarodna tijela, u čemu se uspijeva samo djelimično, s tim što nije sasvim jasno zašto je Srbiji toliko važno držanje Kosova izvan Interpola– i da li bi učlanjenje po njene interese bilo zaista štetno.
Kako stvari stoje, obje strane su se „zafarbale u ćoše”, u kojem pobjede postaju porazi – i porazi pobjede. Što bi bilo zabavno da ne prijeti da postane tragično.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)