-Autor: Milan Ružić
Priča o Jugoslaviji nikako da prestane, pa ni Srbija nikako da vaskrsne iz tog silnog crvenila i užasa čiji se repovi i dalje vuku po našoj zemlji.
Mnogi jugonostalgičari nisu ništa drugo do ljudi razočarani u sebe, pa svojom navodnom nostalgijom drugima pokušavaju da dokažu da to što su bili za Jugoslaviju nije bila greška, nego dobra prilika koju smo, izgleda, upropastili mi koji smo se kasnije rodili i od svog tog blagostanja, uživali samo u posledicama raspada i đubretu koje je ostalo iza tako „dobre ideje“.
Ne mogu da tvrdim da znam kako se tada živjelo, ali dobro znam kako se umiralo i zbog čega se zatvaralo i progonilo. Tome sam naučen iz mnogih knjiga i ličnog iskustva članova porodice i prijatelja.
Možda je ono vrijeme bilo dobro, ali da vidimo položaj Srbije do kojeg je došla posle tog divnog provoda nazvanog „Jugoslavija“, naravno, ne samo tuđom, već umnogome i svojom greškom čijem ponavljanju danas teži…
Svetog Savu nisi smio pomenuti. Zbog Boga se stradalo, ako ga je iko ponio na usnama. Da je Obilić bio ispaljen iz usta, kao metak bi pogodio onoga ko mu je ime izgovorio pravo u glavu.
Ako si htio da kažeš da je Kosovo kolijevka srpstva, zatrli bi ti sve do kolijevke, a onda bi i nju rasturili. Tada je napravljena nebeska Srbija. Tada, kada je 200. 000 Srba otišlo na nebo jer su rekli da su ono što su, a nisu pristali da budu ono što im je dodjeljivano – novo, zajedničko, poništiteljsko, uništiteljsko i anacionalno. Svaki otok riječi iz nečijih usta poslužio je kao tiha voda kojom se začas otkrstari na Goli otok. Ko god bi zinuo da nešto kaže, njegova usta bi bila zapečaćena poput jama na Velebitu, u Lici i svih ostalih. Pamtili bismo Jasenovac, Pag, Jadovno i sva druga stradališta da nije onih koji su nas u njih prvo gurnuli, a onda nam pružali ruku i dalje držeći iza leđa kamu, pištolj, ili nešto treće, a kasnije nas neki od njih zvali da se družimo u raznobojnim kućama, najčešće žutim. Da nije bilo Titove Jugoslavije, možda ne bi bilo ni ovoga što se danas događa na Kosovu.
Sve mi ovo liči na buve koje su napale psa tvrdeći da on nije on, već njihova kuća, a pas ćuti, jer zna da buve koje su na njega prešle sa crnog dvoglavog orla poznaju i bjeloglavog koji živi preko okeana, ali i ona tri lava sa grba na onom ostrvu. Pas ćuti i trpi, jer se bratimio sa tim orlom i drugim životinjama koje nisu njegovo društvo, a nekmoli braća, umjesto da se pobratimi sa medvjedom koji ga je oduvijek branio od vukova koji na braću samo liče.
Ne vjerujem da smo dovoljno upoznali svoju vjeru koju smo za vrijeme „odličnog provoda“ protjerali zbog drugih, navodne braće, koji svoju vjeru nisu zanemarivali. Iz ovoga slijedi da nisam siguran da je dobro danas vrednovati naše pravoslavlje time koliko smo puta prećutali uvredu i provokaciju. Nezgodno je mjeriti junaštvo po tome koliko smo puta klečali pred drugima. Glupo je popustiti nekome samo zbog toga što je jači. Ima li on još nešto osim svoje snage? Valjda nas tome uči istorija.
Od Jugoslavije do Srbije nas još uvijek dijeli mnogo. Prva prepreka je Kosovo. Ako ono nije srpsko, ni Srbija nije srpska. Ukoliko pas dozvoli da ga buve pobijede svojim žaokama, sitnim zubima i kliještima, izazivajući ništa osim svraba, onda je taj pas najobičnija džukela. Od buva se ne može braniti lavežom i režanjem, umjerenim apelacionim režanjem, već na ubod odgovoriti ubodom, istom mjerom, ne jače.
Ne smije Srbija dozvoliti da je Jugoslavija iz groba porazi.
Mislimo da je nešto naše? Dokažimo da jeste! Ne uspijemo li, onda ne zaslužujemo da ga zovemo svojim.
Kosovo je naša svetinja i muka, a strancima je važno, ne zbog nas ili zbog onih koji ga hoće za sebe, već zato što je njima Kosovo poligon. Ako na Kosovu uspije ovo, uspjeće svuda u svijetu. Naša kolijevka i odgovor na pitanje „Ko su Srbi?“, dakle Kosovo, njima je najobičnije igralište.
Neka oni jugonostalgičari odu, pa neka se za Kosovo, ako im je uopšte do njega i stalo, pomole u Kući cvijeća onome koji je jedino što je nama iza Jugoslavije ostalo, pošto nikome nije bilo potrebno. Sva „braća“ su od Jugoslavije dobila „državu“, a mi smo dobili leš. Zamislite tog psa, buvaru, koji dobije kosti koje ne smije da dira, a još mu sad oduzimaju i kućicu, a lanac krate. I tako vezan na kratko, on sebe naziva slobodnim psom, ponosan i nesputan, iako se sve vrijeme češe.
Nije Jugoslavija bila loša po svemu, ali se moraju sagledati posledice i glasno reći da je svaki „brat“ napao na Srbe tvrdeći da nam majka više nije ista. A za nas, kada smo otišli svom Ocu, počeli su da tvrde da ni mi cijeli nismo svoji, već da na nama ima nešto njihovo. Ni manje, ni više nego srce.
Ne otima nama niko Kosovo zato što ne zna šta ono nama znači, već zato što zna bolje od nas koliko nas neće biti ako nam ne bude Kosova.
wwwiskra.co