-Piše: dr Blažo Zlopaša

Ove godine navršilo se tačno 505 godina od kada je Makijaveli napisao knjigu „Vladar“ u kojoj se postavlja centralno pitanje odnosa politike i morala. Od tada, pa do danas, postavljaju se pitanja koja je Makijaveli elaborirao prije pet vjekova. Da li su politika i političari uspješni kada svoje djelovanje ne temelje na moralnim vrijednostima? Jesu li politika i moral dvije odvojene pojave, međusobno nespojive? Moraju li političari, državnici, uopšte vlastodršci, ako žele da budu uspješni, da svoje djelovanje zasnivaju na moralnim normama, ili treba da se usmjere na tehnologiju vladanja? I Vilijam Godvin, engleski filozof i književnik, početkom 18. vijeka napisao je knjigu „Vlast“, koja je nastavak Makijavelijevih postavki. Međutim, Godvin objašnjava kako vlastodržci svojom vladavinom mogu uticati na samog čovjeka i šta mogu napraviti od njega? Vlast od čovjeka, koji se odrekne moralnih normi može napraviti tabulu razu; da od njega, vlast, država, ideologija, naprave nepouzdanog pojedinca, da izvršava sve radnje koje se od njega traže, a da nema pojma o čemu se radi, jer i onima koji to od njega prave, takođe, kao pukim poslušnicima moćnih, skoro nevidljivih centara, mnogo toga je nepoznato!? Ideologija i strast vlasti mogu da nadjačaju i bratsku ljubav; da se ostvari biblijska priča o dva brata, Kainu i Avelju. Adam i Eva imali su mnogo djece. Najstariji je bio Kain, zemljoradnik, a Avelj je bio pastir. Kain pozove Avelja u polje i ubije ga... Ovu biblijsku priču imamo ostvarenu u bratoubilačkom ratu u Crnoj Gori. Kain (Tempo Vukmanović, komunista, najbliži Brozov saradnik) nije želio da spasi život Avelju (bratu Luki, svešteniku). Kada su upitali njihovu majku šta bi željela, ko da pobijedi u raskoraku između dva sina, ona je odgovorila: „Meni je kuku ko god pobijedi od njih dvojice!“
Više od pola vijeka nije bilo osvrtanja, ni lijevo ni desno. Išli smo za „vođom“, velikim magom. Kada je „veliki vođa“ svoj bogati životni put završio, i kada smo se našli na kraju tog puta, tek tada smo vidjeli da smo na ivici provalije i da smo u stvari tamo gdje smo bili 1941. Da je komunistička dogmatska ideologija omogućila da se Srbi ranije osvrnu lijevo ili desno, barem malo, primijetili bi tu provaliju, možda ne bi otišli tom stranputicom toliko daleko. Dvije generacije su proćerdale svoj život gledajući zidanje kulta ličnosti vođe. Teško narodu koji žrtvuje pet generacija dok se ne osvijesti. Grijeh političkih elita postaje grijeh naroda. Istorija se ponavlja, kao što reče Čerčil, ali košta sve skuplje! U toj režiji, zbog svojih interesa, neskriveno učestvuju SAD i ovakva EU. Vladavina „prava“ dovela je dotle da, umjesto jasno određenih vrijednosti, vlada moralni i intelektualni relativizam. Antagonizam naše svakodnevice sadržan je u činjenici da se danas priča o pravima i jednakosti, o demokratiji, a da praksa pokazuje upravo suprotno! Jedna ideologija zamijenjena je drugom, a dovela je do toga da ta ideologija promoviše novog, narcisoidnog nezrelog čovjeka.
Šta se desilo u Parizu, povodom sto godina od završetka Prvog svjetskog rata? Poraženi su sjedeli u prvom počasnom redu! Dejvid Bejdner, izvanredni poznavalac prošlosti ne samo na Balkanu, tvrdi: da nijedan Srbin nije u svojoj istoriji učinio išta što bi se po obimu ili prirodi moglo uporediti sa zločinima protiv čovječnosti koje su masovno činili njemački nacisti, italijanski fašisti, hrvatske ustaše, japanski imperijalisti ili ruski staljinisti. I sramna golootočka mrlja nije srpski izum. Crnogorci su i tamo bili bez premca, dominantni, u ovom mučilištu, mučeći i ponižavajući jedan drugoga kao nekadašnji saborci.
Bejdner tvrdi da su događanja devedesetih godina, vezana za razbijanje Jugoslavije, neminovno rezultirala zločinima na svim stranama koji se pripisuju Srbiji i Srbima. On tvrdi: „To je svjesno lažno mišljenje rašireno o Srbima i Srbiji... Kako Srbija da popravi svoj imidž u svijetu? Tako što će pristajati na zahtjeve „demokratskog svijeta“ koje su artikulisali Bušovi, Klintonovi, Bajdeni, Kušneri, Solane, Holanđani, Danci i brojne nevladine organizacije i ostali neprijateljski nastrojeni najbliži susjedi? Da li Srbija treba da se povije kao poslušan pas, da maše repom i pozdravi se sa teritorijom svoje države, Kosovom i Metohijom?“
Sva dešavanja ne samo na Balkanu, nego i u svijetu, a pogotovo na prostoru bivše Jugoslavije liče na rijaliti program. Na srbijanskoj i hrvatskoj rijaliti političkoj sceni dominiraju Šešelj i Kolinda. Šešelj, gostujući u programu „Parovi“, nastavlja svoj šou iz Skupštine. Da bi popljuvao svog političkog sina Tomu Nikolića, koji je ulogu predsjednika odigrao bolje od prethodnika, blati slavnu glumicu Mariju Crnobori, koju je Toma, sasvim zasluženo, odlikovao za izuzetno uspješnu karijeru. Kolinda ga prati u stopu: gafovima na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, između ostalog milovanjem Makrona po kosi, zatim izjavom da je bila neslobodna u bivšoj Jugoslaviji, tvrdnjama da joj je nedostajalo više vrsta jogurta, a na proslavi u Vukovaru pojavila se u cokulama koje su nosile „zenge“ dok su tamanile Srbe! Prije odlaska na slavlje u Vukovaru, „Jutarnji list“ obznanio je da su prve žrtve u Vukovaru bili Srbi! Na tadašnjem Trgu Slavije, danas Vatikanskom, komšije su ubile Jovana Jakovljevića i njegovog sina samo zbog toga što su Srbi.
Najnovija i velika zvijezda svjetskog rijaliti programa je crnogorski ministar spoljnih poslova Srđa Darmanović. U Dubaiju, prilikom glasanja za prijem Kosova u Interpol, potvrdi prethodnu bruku Crne Gore kada je priznala nezavisnost lažne države na teritoriji Srbije...Nije moguće da je ovom crnogorskom diplomati promaklo, da nije vidio kako onaj Albanac lomi krst na kupoli sakralnog objekta, koji je zapaljen, a primitivna gomila to pozdravlja urlikom!? Nije moguće da nije vidio kako ni mrtvim Srbima ne daju mira, skrnaveći im grobove!? Nije moguće da nije čuo za za „Žutu kuću“, za trgovinu ljudskim organima, da nije znao za nalaze Švajcarca Dika Martija, da nije znao da je Haradinaj ratnu uniformu zamijenio premijerskom i da postoje neoborivi dokazi da je lično ubio dvadeset Srba?! To je potvrdila i Karla del Ponte. Nije moguće da nije gledao višegodišnje mučenje Olivera Ivanovića i njegove porodice, koje je na kraju završeno Oliverovom likvidacijom?! Da li gleda šta se čini danas na Kosovu, da prijeti opasnost da bukne novi ratni požar!? Vrhunac cinizma- izjava da su odnosi Crne Gore i Srbije najbolji od razdvajanja! Šta mu bi da svojim glasom u Dubaiju podrži patnje i progon Srba sa svojih ognjišta, a ciničnim izjavama obmanjuje sve nas kao da smo maloumni?!
Na pitanje prijatelja šta mislim o svemu tome, odgovorio sam da ću pustiti Dostojevskog da objasni Darmanoviću... „A glavno je ne stidjeti se toliko samog sebe, jer od toga sve dolazi. Glavno je ne lažite samog sebe. Onaj ko laže samog sebe i svoju laž sluša, dolazi dotle da već nikakvu istinu ni u sebi ni oko sebe ne primjećuje, i prema tome, ne poštuje ni sebe ni druge. Postoji u narodu nijemi jad koji se dugo podnosi; on se zatvara u sebi i ćuti. Ali postoji nevolja neizdržljiva, ona se izliva u suzama i od tog trenutka prelazi u naricanje!“, poruka je Dostojevskog u djelu „Braća Karamazovi‘‘.
Čuje se odjek nevoljnika s Kosmeta, koji ne čuje samo crnogorski ministar spoljnih („vanjskih“) poslova i oni oko njega!?