-Piše: Boris Jovanović

Još uvijek si gora i to te jedino drži u životu. Do kada će to trajati, samo tvoje ničije gore znaju. Hoćeš li biti što si bila ili ćeš ostati ovo što si sada, to samo vile znaju. Ako budeš ovo što jesi, nekako je bolje da ne budeš...
A ako i ne budeš, nikakva šteta. Propadale su i veće i važnije gore, a život je išao dalje. Svojim putevima, svojim gorama. Sada se i ne pominju one gore i one države bez kojih se, kako se činilo, nije mogao zamisliti svijet, ni ljudi u njemu. Nestalo je tih i takvih gora, a nastajale su nove i drugačije gore. Stoga je svako zaklinjanje u vječitost bilo koje države prazno naklapanje. A to što je naklapanje i nije toliko strašno, koliko je strašno što je laž. Glasni patriotizam krivokletnika nije ništa drugo nego prljav posao onih koji državu doživljavaju kao razbojnički plijen. Lopova je mnogo i uvijek će ih biti. I to nije toliko strašno, koliko je strašno što je lopovluk postao jedina i sve manje maskirana ideologija vlastohlepnih na našim gorama, u jadnim pokradenim i uniženim državama našim...
Kako je dotična dična gora postala ničija gora? I kada je dotična dična gora bila naša gora? Bila je naša samo onda kada i nije bila naša. Postala je ničija sada kada je postala svačija sem onih koji su je zasnovali i na čijim je tvrdim kostima nazidana. To je historijski udes i paradoks ničije gore koja se kao i svaka gora sašaptava sa nebom, a ne sa zemljom i gamižućim ljuđima na njoj. Paradoks je zapravo jedini garant pretrajavanja ničije gore. Kada se bude znalo čija je ničija gora, kada se bude razmrsilo to prokleto klupko, ničija gora više neće postojati. Gora će tada sići na zemlju ili će se, kao što nalažu viši zakoni, vinuti na nebo...
Ničija gora je daleko od neba koje joj je pozajmilo značaj i ime. Ničija gora je spala na zemlju i potkresana su njena krila, oburdane su njene visine, osramoćene su njene vrleti po kojima je i bila viša, veća i važnija nego što uistinu jeste. Ničiju goru su svezali za zemlju oni razbojnici koji su joj oduzeli slobodu da bi joj oteli čast. Oni tamničari koji su joj utamničili budućnost ne bi li joj udavili prošlost, a udavili su joj prošlost da bi joj sadašnjost bila ovakva kakva jeste...
Sadašnjost ničije gore nema nikakve veze sa onim što je bilo i što bi trebalo da bude. Sadašnjost iznikla kao korov ne može biti zamjena za život ničije gore. Iščupana iz prošlosti, ničija gora liči na pijani brod koji slavi sopstveni brodolom kao jedini put u oplićalu budućnost. Budućnost ničije gore određuju oni halapljivci koji joj se zaklinju na vjernost, a njihova vjernost je samo vjerovanje u nevjerstvo. Vjeruj u nevjerstvo, vjeruj u nevjeru i postaćeš vjernik ničije gore...
Ničiju goru svi svojataju, a niko je ne voli. One koji su ničiju goru oburdali i ozemljavili i koji joj se zaklinju na ljubav vječnu za ničiju goru vezuje samo mržnja prema onim drugim. A drugi traže ničiju goru na nebu i ne mogu da je nađu. Traže na nebu nešto čega nema u njima i uzaludno traže ono što u sebi nijesu pronašli...
I tako dvije mržnje slave ničiju goru. Jedna mržnja se zove ljubav prema svačijoj gori, a druga mržnja se zove ljubav prema našoj gori. A šta je tu svačije i šta je tu naše osim propasti i šta ćemo podijeliti osim ništavila u kojoj se izlegla ta lažna ljubav koja nas mržnjom podjaruje...
U toj mržnji koja se zove ljubav prolaze dani ničije gore. U toj mržnji koja se zove ljubav urasta ničija gora. I što je ljubavna mržnja veća, ničija gora je manja. I što je ničija gora manja, veći su oni koji su je oteli i sa neba i spustili u blato. Valjanje u blatu postalo je omiljena nacionalna disciplina onih koji su izmislili novu naciju, a potom je gurnuli u staro blato...
Ničija gora je oslijepila od nove mitologije. Oni koji su joj zabranili stare mitove kojima je ničija gora progledala, zaoglavili su je novim mitovima koji su joj pomračili i vid i um. Kada su je odvojili od starih zavjeta, gurnuli su je u nove saveze. Zavjetna gora, postala je saveznička ničija gora. Zavjet sa nebom, prodali su za savez sa podzemljem. Zbog toga ničija gora može biti u savezu sa svima osim sa sobom...
Nego, nestale su i važnije i veće. Nestaće i ova kad joj istekne rok. I nije to toliko strašno. Koliko je strašno što su vlastoljubne barabe svemu oduzele vječnost i umjesto vječnosti odredile rok trajanja. Kao svakoj kvarljivoj robi...

(Autor je književnik)