-Piše: Nik Gašaj

Religijski nacionalizam je oblik modernističke paradigme i nastaje najčešće kao substitut (post) civilnog ili (post)etničkog nacionalizma. Njime se pretenduje da se zauzme mjesto i uloga bilo kojeg svjetovnog nacionalizma, jer su očaj i razočarenje izazvani takvim nacionalizmom (svjetovnim/sekularnim) preveliki i neizdrživi za nosioce i pristalice religijskog nacionalizma.
Gelner ističe da je nacija jedini legitimni temelj moderne države. Po njemu, ono malo zajedništva što je još preostalo u atomiziranom svijetu modernog društva jeste nacionalna država koja je pošla svojim putem, pronašavši u nacionalizmu nove, vlastite rituale i vrednote.
Religijski nacionalizam, vitalno zainteresovan i za državu i za novu formu zajedništva tu i nalazi svoje početno uporište, ukazajući da sekularni nacionalizam mora biti prevaziđen ukoliko se želi ne samo sačuvati, već i ojačati kako država tako i kolektivitet, ali i teritorijalnost.
Religijski nacionalizam predstavlja posebnu formu kolektivnog predstavljanja i to je onaj društveni fenomen koji potrebuje institucionalni pristup za projekat kolektivnog predstavljanja. Fridlend ukazuje i na dvostruku prirodu religijskog nacionalizma: u isto vrijeme je kulturni i društveni. „Kulturni, u svojoj promociji posebne kosmologije, kodeksu vrijednosti, programa ponašanja, načina života, ali i društveni, jer njegovi djelatnici traže kontrolu nad materijalnim izvorima, mašinerijom države, teritorijom, reproduktivnim tijelima, sudovima, policijom, školama. Religijski nacionalizam jednostavno čini religiju osnovom nacionalnog kolektivnog identiteta i izvorom njegovih konačnih vrijednosti i svrhe na ovom svijetu. Po njemu, „religijski nacionalizam je forma politizovane religije, one po kojoj je religija osnova za političko prosuđivanje i identitet, i po kojoj je politika religijska obaveza”.
Religijski nacionalisti na izvjestan način doista i djeluju poput fundamentalističkih pokreta koji „nude, na religioznom otkrivenju utemeljeni, univerzalni, apsolutni i sveobuhvatni recept korjenitog preobražaja društvenih, kulturnih, ekonomskih i političkih odnosa struktura i institucija”(Debeljak).
Međutim, kvalitetna distinkcija je u tome da su fundamentalistički pokreti po svojoj doktrini univerzalni, odnosno orijentisani su prema svakom pojedinačnom pripadniku određene religije, bez obzira na njegovo mjesto prebivališta, etničko porijeklo, državljanstvo ili jezik kojim govori. Religijski nacionalisti su pak partikularni, tj. njihova doktrina se tiče vrlo konkretne zajednice, i odnosi se samo na one koji imaju, pored religijskog, i druge zajedničke karakteristike identiteta – a prije svih, isto etničko porijeklo.
Po ideologiji religijskog nacionalizma – kolektivitet je, u najmanjem, određen kroz dvostruku isključivost-njemu ne pripadaju oni koji su druge nacije/konfesije, dakle pripadnici „grupe Drugi“, ali isto tako i otpadnici iz „grupe Mi“, najčešće oni koji ne nacionalizuju konfesiju, niti djeluju u javnom po osnovi religizacije politike, odnosno oni koji se označavaju kao ateisti, agnostici, nevjernici...
Religijski nacionalizam, dakle, upravo insistira na simbiozi političkog i religijskog, na nacionalizovanju konfesije koja prethodi religizaciji politike, što je reminiscencija na predpolitičko doba, kada se religijski etablišment pozivao na pravo da upravlja državom jer je religija bila bitan element za njeno uspostavljanje.
Danas religijski nacionalizam hoće da se poziva na pravo da upravlja politikom, jer je pomogao u stvaranju tih i takvih (etno-nacionalnih) politika. Religijski nacionalizam stoga je u funkciji manipulisanja prošlošću u interesu trenutnih političkih interesovanja.
Dešava se da pojedini pobornici religijskih utemeljenja političke zajednice u određenim okolnostima vide neprijatelje u drugim religijama. Naprimjer, to je bilo prisutno, naročito u bosanskohercegovačkom ratu 1991.-1995. Vjerske zajednice u tom ratu bile su politizovane. Dakako, upotreba i zloupotreba vjere i vjerskih osjećanja bila je nesumnjivo prisutna radi ostvarivanja što je moguće veće psihološke i ratničke mobilizacije masa. „Nema nikakve sumnje“, pišu autori izvještaja za Balkan, „da su nacionalistički političari koristili crkvu i vjerske simbole i da su se pojedini dijelovi sveštenstva toj zloupotrebi priklonili više negoli koji drugi“. Svakako, između ostalog i takva saznanja ukazuju da vjerske zajednice ne bi smjele da se bave politikom nego religijom. Stoga, logično je da se politikom bave prije svega predstavnici naroda koji imaju pravno-politički legitimitet, kao i eksperti za politiku kao naučnu disciplinu.
Poznati naučnik Mercel Gauchet u svojoj studiji „Religija u demokratiji“ navodi: „Bog zauzima onaj svijet; on se ne miješa u političke stvari ljudi. Stoga, nikada ne treba miješati religiju s državom. Naime, religija je društvo čovjeka s Bogom, a država je društvo ljudi među njima. Postalo je nepristojno, pa čak i groteskno brkati ideju Boga s normom ljudskog društva ili, što je još gore, sanjati o nekakvom spoju zemaljskih potreba s nebeskim nadahnućem. Nadnaravno i, naravno, nisu stvoreni da se miješaju ili spajaju“.
Dalje, u politici manje ili više su prisutni korupcija, kriminal, kao i neke druge negativne pojave. Svojim vezivanjem za određene političke projekte vjerske zajednice napuštaju svetu tradiciju koja time postaje zaboravljena, ako ne i izdana. U toj situaciji moguć je model: političko angažovanje na religijskim osnovama, koje može predstavljati opasnost po samu vjeru, tj. pretvoriti je u političku ideologiju.
S tim u vezi, treba početi učiti šta znači politika ljudi bez neba: ni s nebom, ni umjesto neba, ni protiv neba. Jer, kako je ukazao protođakon dr Radovan Bigović: „Crkve i vjerske zajednice će i same doživjeti sunovrat ukoliko budu povlađivale nacionalnim strastima i porivima ili, što je gore, ako se podčine nacionalnim i državnim ideologijama“.
(Autor je politikolog)