- Autor: Vadah Kanfar

„Reci šta imaš i idi dalje.“ To je ono što je Džamal Kašogi govorio nakon što je izabrao da ode u egzil, daleko od svoje domovine i porodice.
Bio je čovjek s dubokom vjerom u svoju misiju novinara. Žestoko je odbijao da ga prepoznaju kao protivnika lidera svoje zemlje - ne zato što mu je nedostajalo hrabrosti, već zbog poštovanja prema etici profesije, koja ga je učila da bude pošten i uravnotežen. Prepoznavao je vrline saudijskog režima kada je činio dobro, ali je odbijao ćutati kada je vidio ono što je zahtijevalo kritike.
U svijetu koji vjeruje u slobodu govora, Kašogijeva riječ značila je riječ respektabilnog novinara. No, ako govorimo o saudijskoj vladi, biti pošten i uravnotežen je čin izdaje, koji zaslužuje smrt. U takvoj državi morate biti puni hvale za svaku preduzetu akciju ili izgovorenu riječ vladara, koja bi ublažila njegov gnjev. To je režim sličan onome u srednjovjekovnoj Evropi – režim koji tvrdi da ima „božji mandat“. Odbijanje da ga hvalite je grijeh, a govoriti o njemu na izbalansiran način je izdaja.
Kako Kašogi, koji je bio ekspert za prirodu „Saudijske kuće“, nije mogao predvidjeti da će po ulasku u konzulat svoje zemlje u Istanbulu, kao normalan saudijski građanin koji traži dokumenta za vjenčanje, doživjeti trenutni kraj?
Kašogi nije bio naivan. Bio je oštar i vrlo mudar. Priroda saudijskog režima nije mu bila strana. Tačnije, bio je blisko povezan s njegovim unutrašnjim krugovima. Radio je u saudijskim amasadama u Londonu i Vašingtonu. Bio je glavni i odgovorni urednik u novinama „Al-Watan”.
Tokom tri decenije u kojima je Kašogi bio blizu gornjih ešalona moći, u državi nije bilo demokratije. Ali, on je znao da postoji granica u govoru. Takođe je znao da postoje limiti okrutnosti režima. To je ono što je Kašogi shvatio i nastavljao nositi na umu do samoproglašenog egzila u Sjedinjenim Američkim Državama prije godinu i po.
Imao je veliko srce, koje nije shvatalo da bi novi vladar njegove zemlje mogao biti sposoban za takvo zlo. Pod plaštom reformi i borbe protiv ekstremnog islama, riječi koje u zapadnim krugovima otvaraju vrata, i s milijardama dolara koje je spremio za američke proizvođače oružja, Mohamed bin Salman je dobio punu zaštitu za nekažnjeno zlostavljanje svoje zemlje i regije.
Žalosno je da je američki predsjednik Donald Tramp tražio način da krunskog princa oslobodi odgovornosti za navodni zločin. Tramp je izašao s idejom da su Kašogija vjerovatno usmrtile „odmetnute ubice“. Bestidno je rekao da neće žrtvovati 100 milijardi dolara za prodaju oružja Saudijskoj Arabiji.
Na kraju, konačno je ponudio malo oštrije poruke, za slučaj da se dokaže da su saudijski lideri naručili ubistvo, no, za nas Arape ostala je poruka da nismo jednaki s ostalim ljudima u civilizovanom svijetu, da naš značaj leži samo u našem novcu i nafti, te da naša krv i ponos nemaju vrijednost.
Jedina konstanta u saudijskoj politici tokom više decenija i kroz vladavinu nekoliko monarha bila je potpuna zavisnost od SAD, a ne obrnuto. To se neće promijeniti čak ni ako Bin Salman bude uklonjen sa vlasti. Ono što treba promijeniti je ulazak regije u haos, koji je uslijedio kada je on preuzeo kraljevinu.
Odgovornost je, nesumnjivo, na ramenima Amerikanaca i njihovih zapadnih saveznika. Oni moraju insistirati da Bin Salman podnese ostavku. Amerikanci i njihovi saveznici se moraju suzdržati od tvrdnji da neće ulaziti u unutrašnje stvari naših arapskih zemalja, jer mi znamo, oni znaju i cijeli svijet zna, da je Bin Salman, u pohodu na vlast, mogao ukloniti svog rođaka Mohameda bih Nayefa samo uz podršku Trampove administracije. To je ista podrška koja mu omogućava da nastavi ubijati narod u Jemenu, zatvara hiljade uglednih ličnosti u kraljevini i podiže opsadu Katara.
Napori američke administracije da spasu Bin Salmana od posledica naredbe o ubistvu Kašogija neće uspjeti zahvaljući ispravnom stavu svjetskih medija i njihovom insistiranju da se sazna istina, a krivci budu kažnjeni.
Istina je da smo mi u arapskom svijetu često razočarani stavom zapadnih zvaničnika prema Bliskom istoku. Ono što se dešava danas uči nas da ni Zapad nije čvrsta masa. Danas, više nego ikada prije, znamo da su glasovi razuma i sloboda govora na Zapadu i u ostatku svijeta u zdravom stanju.
To se vidi kroz nastupe novinara, aktivista za ljudska prava i intelektualaca, čije nam poruke govore da nismo jedini u ovoj tiraniji. Zapravo, svijet je bolestan i umoran od kontinuiranog zataškavanja zločina koji su počinjeni u našim zemljama.
Tokom poslednjeg susreta s Kašogijem, osjećao sam da je srećan i optimističan u pogledu budućnosti. Spremao se za vjenčanje. Šalio sam se s njim i govorio mu: „Izgledaš mi deset godina mlađi nego nekoliko mjeseci ranije.“ On se smijao, a onda smo nastavljali da pričamo o budućnosti arapskog svijeta i načinima izlaska iz trenutne situacije.
Rekao mi je: „Od sada naš slogan treba da bude - demokratija je rješenje.“ Nemamo druge opcije nego da radimo na demokratiji, inače će naše zemlje skliznuti u višegodišnje mračno doba.
Kašogi je izgovorio svoje i nastavio dalje. Dva dana poslije, čini se da je susreo svoju smrt, ali njegove riječi nisu umrle. Njegovo ubistvo je njegovim riječima dalo novi život. Njihov odjek biće sve jači, a njegovaće ih djeca arapskog svijeta i svi slobodni ljudi, gdje god bili.
Brutalno ubistvo Kašogija je tragedija za njegovu porodicu i sve njegove prijatelje širom svijeta. Utjehe će biti samo ako ono prelomi način na koji se svijet odnosi prema tiranima i diktatorima.
U svom poslednjem nastupu na „Al Sharq” konferenciji, sedmicu prije nestanka, Kašogi je rekao: „Promjene će nastupiti isključivo zbog teških grešaka despota.“
Njegovo jezivo ubistvo je, zapravo, teška greška, a mi nećemo pronaći mir sve dok se ne izborimo za promjene za koje je Kašogi dao život.
(Al jazeera)