-Piše: Dragan Mraović

Nameće nam se ideologija ljudskih prava, koja su čista apstrakcija i kozmetika, a oduzimaju nam se materijalna socijalna prava. Ta ideologija slavi neoliberalnog homo globalisa, u kafkijanskoj metamorfozi ljevice. Antisocijalni izdaja radničke klase je potpuna u Crnoj Gori i Srbiji, jer je takozvana ljevica promoter neoliberalnog uništavanja humanog i dostojanstvenog života. Sve što nosi predznak socijalistički izdalo je radnike, seljake i njihova socijalna prava. Sve partije koje sebe nazivaju socijalističkim samo su podvala građanima. Ideologija ljudskih prava je navukla i odoru kosmopolitizma, koji je u stvari negacija svake drugosti u odnosu na vladajuću kastu, zabrana autentičnosti i slobodoumlja. Ko je za EU i NATO, nije socijalista.
Neoliberalizam se prerušio u socijalističku odoru i lažno se predstavlja kao ljevica, koja je potpuno deproletarizovala i lišila radnike socijalnih prava, socijalnih amortizera, socijalne i sindikalne zaštite, jer je samo puki tehnički izvršilac liberalnog individualizma. Pojedinac je desocijalizovan i njegovi korijeni su iščupani iz konkretnog radnog svijeta, a u zamjenu mu se nude apstraktna ljudska prava, pa će tako uskoro imati ljudsko pravo u Danskoj da dobije dvanaest godina robije ako voli Rusiju. Hajl, Danska, zemljo Evropske unije!
Čovjek je lišen stvarnog individualnog života i društvenih veza, a bombardovan lažnom univerzalošću ljudskih prava homo globalisa koja se „ne sipaju u traktor“. Naime, ljudska prava su floskula u funkciji ultrakapitalizma, a za njih se danas zalažu i takozvane socijalističke partije u svom ljevičarskom konformizmu što je čista izdaja svake ideje ljevice. To zalaganje znači ulazak u igru vlasti, a time i prihvatanje socijaldemokratske funkcije koju vlast nameće ukidanjem svakog prava drugosti, kroz laž građanskih prava.
Greška je misliti da ljevica danas predstavlja opoziciju neoliberalnom kapitalizmu, a da je globalizacija stvar desnice. Dihotomija desnica-ljevica je mrtva. Razlika postoji samo između onoga ko prihvata kapitalističku mondijalizaciju i onoga ko se tome suprotstavlja. A sve partije takozvane ljevice, zakićene pridjevom „socijalistička“, kod nas su vektori najcrnjeg neoliberalizma u kome je čovjek samo resurs za stvaranje kapitala, a ne i ljudsko biće. Današnja ljevica ne može riješiti probleme, jer je i ona postala problem, a ne rješenje. Opozicija kapitalu danas ne može da nastane na ljevici, jer ona predstavlja najkoherentniju ideološku glorifikaciju monoteizma neoliberalnog tržišta i kulture i ima funkciju obmane radnika. Zato je naša ljevica već dvadeset godina, bez imalo zazora, na strani kapitalizma, a ne socijalizma, na strani velikih banaka i „humanitarnih“ bombardera, na strani zapadne liberalne ideologije koja je u stvari „ideologija uvijek istoga“, jer priznaje i legitimizuje samo to što opaža kao uniformno sa samom sobom.
Zato većina građana u Crnoj Gori i Srbiji ne vidi da su naše socijalističke partije teška prevara, jer se ne bore za njihova prava, već imaju funkciju da ih uvjere da su ta njihova građanska i ljudska prava one kosti koje im neoliberalni mentori tih partija daju da glođu. A ni ta i takva prava ne postoje bez socijalnih prava. Kakvo je to ljudsko pravo bez garantovanog prava na rad, na jednake početne uslove mladih, na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, na kulturu, na slobodno mišljenje i slobodni izbor, na nacionalni identitet i dostojanstvo? Sve partije ljevice kod nas izdale su socijalne interese građana i njihova socijalna prava, a samim tim i njihova ljudska i građanska prava.
(Autor je nekadašnji
generalni konzul
SRJ u Bariju)