-Autor: Heni Erceg

Izvinjavamo se zbog objavljene netačne informacije da je u Jastrebarskom održana prigodna komemoracija u povodu Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima i 76. godišnjicu napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, budući da se radilo o 76. godišnjici partizanskog, a ne ustaškog napada na tamošnji Dječji dom.“ Saznali smo tako, posredstvom takozvane javne televizije, kakva je nježna oaza bio dječji dom za ratnu siročad u mjestu nedaleko od Zagreba, kojeg su partizani „napali“ ’42, nakon što je ustaška država Hrvatska uz pomoć crkve brižno brinula o mališanima, nešto slično kao što današnja vlast brine o srpskim povratnicima ili migrantima. Tako je jedan mučni povijesni falsifikat opet pokazao svu profesionalnu i ljudsku bijedu uredničkog kadra Hrvatske televizije, kao propagandne mašinerije vladajućeg, desničarskog HDZ-a. Jer Dječji dom u Jastrebarskom bio je ustaški logor kojeg je otvorila ustaška država da bi u saradnji s Crkvom ustaški prevaspitala male Srbe i usadila im perverzne dogme ordinarno nacističke države. U logor su dovođena djeca s Kozare čiji su roditelji prethodno zatočeni u konclogoru Jasenovac, pa je kroz to radosno mjesto prošlo više od tri hiljade djevojčica i dječaka od 6 do 14 godina, njih 450 umrlo je a da nisu stigli postati prevaspitani Hrvati i katolici. Partizani su pak ’42. osvojili logor i oslobodili zatočenu djecu, iako HTV sugeriše da su oni napali dječji vrtić i poremetili idiličnu namjeru ustaško-katoličkog preodgoja mališana s Kozare.
Pa je li to tek incident kakvom HTV inače nije sklona? Je li zbog te odurne revizionističke informacije neko snosio odgovornost? Ne, niko nije sankcionisan, i ne, nije to incident, nego sastavni dio sistema, uspostavljenog davno u toj ustanovi na budžetu građana i gotovo kolektivno upregnutoj u očuvanje dosegnutih ustaških „vrijednosti“ u hrvatskom društvu. Instituciji koja marljivo čisti svoje redove od neposlušnih novinara, da bi na njihovo mjesto dovela mlade partijske snage, odgojene – zahvaljujući obrazovnom sistemu i medijima poput HTV-a – isključivo na revizionizmu i ksenofobiji. Koji se, pak, sjajno uklapaju u otvoreno gebelsovski zadatak Hrvatske televizije, kao moćne ispostave klerofašističkih grupa. Bilo elitnih vladajućih ili prostačkih uličnih.
Zato je tužna priča o dječjem logoru u Jastrebarskom samo okrajak tvrde nacionalističke uredničke politike u tom mediju, a negativna kadrovska politika uhodani dio čvrste veze HTV-a s partijom na vlasti. Otuda svako ukazivanje na cenzuru ili „prigovor savjesti“ dovodi do brzih sankcija, ili pak do otkaza kakav je nedavno spakovan za novinara HTV-a i predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Hrvoja Zovka. Kojem gubitak posla prijeti upravo zbog ukazivanja na cenzuru, ali i zbog funkcije koju obavlja u krovnoj zanatskoj organizaciji. Ovo potonje bez sumnje je njegov prelomni momenat za nadređenu mu urednicu – koja je svoje profesionalne standarde dokazivala slikajući se u zagrljaju bivšeg klero-nacionalističkog premijera Tomislava Karamarka – te je za Zovka zatražila otkaz. S porukom neka izabere između HTV-a i HND-a, kao da jedno isključuje drugo. Pa je tim nasilnim činom gospođa urednica, eto, zadovoljila visoke kriterijume struke iz nekakvog HNIP-a, osnovanog kao kontrapunkt HND-u, a u stvari novinarske jazbine i propagandne ispostave ekstremne desnice. I dok je ugledni novinar sankcionisan otkazom zbog verbalnog delikta, dotle se ekran svakodnevno puni novim mladuncima koji uz okorjele mentore brzo uče osnove „hateveovog novinarstva”: izostanak svake etičke samosvijesti i nekritičku odanost državnoj politici. Što onda podrazumijeva i redovno ukazivanje u emisijama Hrvatske televizije autora nadasve popularne knjige o Jasenovcu kao „radnom logoru“, u kojem navodi da je stradalo tek oko hiljadu ljudi, i to mahom od prehlade, pa će istoričar-amater, umjesto da u ludari razgovara sam sa sobom, mahnito tumačiti gledaocima kako je genocid u Jasenovcu prijesna komunistička laž. I neće se tom ustaši nijedan novinar HTV-a usuditi da začepi gubicu, jer takva vrsta „cenzure“ uglednog gosta značila bi instantni otkaz.
Ali, priča o Hrvatskoj televiziji uistinu je priča o Hrvatskoj samoj, državi u kojoj vijest, tek nasumice izabrana u moru sličnih, glasi kako su na nekoj provincijskoj livadi pokopani ostaci 55 žrtava partizanske egzekucije, i makar su bili mahom ustaše predstavljeni su kao „nevine žrtve partizanskih zločina“. Nad grobom je, uz tamjan i kandilo, cvilio tronuti ministar branitelja, a izaslanica predsjednice republike ustanovila je da je „njihova jedina krivica to što su bili Hrvati i domoljubi, što su voljeli svoj narod i katoličku crkvu“! I gdje je onda razlika između nekadašnje ustaške države i današnje Hrvatske? Pa za razliku od NDH, čijem su se legalizovanom zlu snažno opirali antifašisti i partizani, ova Hrvatska na drugoj strani širokog, sistemskog ustaškog spektra nema nikakvog otpora. Ima tek rezigniranu ćutnju jednog dijela građana, dok država opasno pleše po rubu fašističke oštrice u okruženju sve jače evropske fašizacije.
Peščanik.net