-Autor: Ljubodrag Stojadinović

Bio je novembar 2014, a sada počivši veliki satiričar Petar Lazić bješe voditelj na Radiju 202. U to doba radio je bio slobodan, sa Duškom Radulovićem i Đorđem Vlajićem, a bez Milana Nedića. Emisija se zvala „Crna rupa‘‘. Zvala bi se tako i danas da je nisu ukinuli još dok je Pera bio živ.
Autora ovog teksta Lazić je pozvao na dvosatni razgovor prekidan samo kratkim muzičkim numerama, na ozbiljnu temu: o budalama na važnim mjestima. Nisam bio siguran da o tome može da se govori toliko dugo, ali vrijeme nam je očas isteklo. Inače smo obojica bili kvalifikovani za tu vrstu razgovora. Morali smo da budemo budale na nižem nivou kako bismo uopšte krenuli. Zaključili smo da smo potpuno u okvirima tog uslova.
Teze su bile krajnje zanimljive: zašto na važna, visoka mjesta dolaze uglavnom budale? Koje su ih budale tamo dovele i zbog čega? Misle li budale da su pametnije od drugih, još uglednijih budala i znaju li da su to što jesu? Kako reaguju kad im druge budale kažu da veće budale od njih nisu vidjele? Kako budala koja je na vrhu donosi odluke i koje budale bira da u tome učestvuju.
Može li budala da uđe u istoriju i kako iz nje izlazi? Ko budalama piše govore, a koja budala procjenjuje njihovu pismenost? Jesu li budale u većini i da li i manjinu čine budale nesposobne da prepoznaju svoje gospodare? Kako budala drži govor i kome? Vjeruje li samo budalama znajući da drugačijih i nema? Koliko dugo grupa budala može da izdrži torturu budale koja smatra da je važnija od svih? Da li budala koja povede ljude u rat za sobom vodi samo budale?
To je ono čega sam se sjetio. Nismo odgovorili ni na jedno pitanje, samo smo ih postavljali. Na kraju emisije su iz raznih kabineta i sekretarijata počeli da se javljaju službenici žaleći se da je emisija skandalozna i vrijeđa sve činovnike na važnim mjestima, a da je njihov šef posebno ljut. Javilo se nekoliko zaštitnika ugleda svojih važnih šefova i Pera je svakome objašnjavao suštinu emisije: aman ljudi, ovo je samo satirični ogled. Kad je završio razgovore, okrenuo se i rekao: „Je.em ti ove budale, nismo uopšte mislili na njih.“
Na koga smo mislili, ne znam ni danas. Tema je besmrtna, jer nas vodi u samu suštinu stvari: znamo li ko smo, ko misli umjesto nas, uvjeren da smije i može da nas vodi bilo kuda. I ko je budala kod Domanovića: slijepi vođa ili stado od naroda koje zajedno s njim kreće u provaliju?
Ako na sve to pristanemo, šta smo mi. Najpoznatiji književni ugursuz i vojnik-mazohista Embrouz Birs kaže: „Budala je onaj koji je čvrsto uvjeren da jedino to nije‘‘.
Naravno da takav ne mora da bude glup, jer da jeste nikada ne bi dogurao toliko visoko. Najvažnije budale su vrlo pametno uredile svoj život.
Uvjeren sam da je logičan nastavak ove priče, koja se sastoji od niza dilema i nepouzdanih satiričnih dijagnoza, podvig sa pilećim nogicama. To je onaj dio pileta koji od bataka dopire do tla. Pomoću nogica, kako nam je objašnjeno, pile ide po dvorištu ili po farmi i kljuca. U Srbiji se sve ispod bataka baca. Ipak sam prije nekoliko dana pročitao fantastičnu vijest: Srbija će u Kinu izvoziti pileće nogice. Predsjednik Jedinstvene Srbije Dragan Marković Palma je tu kapitalnu izvoznu vijest saopštio na izbornoj skupštini svoje stranke.
Ovacije su trajale nekoliko minuta pošto je Palma navodeći podatke o suficitu u budžetu koji je baziran na izvozu rekao: „Kada je Vučić bio u Kini sastao se pet puta sa predsjednikom Kine i dogovorio da mnogo toga izvozimo. Ja pozovem ambasadora Kine i kažem mu da imamo dvije klanice koje prerađuju pileće meso i on kaže može i to da se proda u Kini. I to je Aleksandar Vučić njima prodao: nogice od pileta.“
Nogice tanke, bez mesa, sa žutom kožicom, tri prstića sa kandžama, to mu dođe kao pileći papak. Ali kako je srpski genije to uspio da utrapi lukavim Kinezima još nije jasno.
Moguće je da pileće nogice sadrže neki poseban hranljivi sastojak, neotkrivenu vrstu proteina ili kokošjih minerala, gvožđa i cinka na primjer, to niko ovdje nije mjerio. Nije isključeno da imaju posebna erotska stimulativna svojstva. Ili poboljšavaju ukus kineske kuhinje, ili mljevene ulaze u viršle zajedno sa struganim, vrlo hranljivim magarećim kopitama, sjeckanim krestama i ostalim sastojcima za „ružičasti šlajm“.
Još nisam naišao na sličan primjer, niti na tako impresivan eksportski podvig. Palma me je podstakao da mislim o pilećim nogicama kao o spasonosnom osloncu, toliko potcijenjenom artiklu u Srbiji.
Da nije bilo Vučića da ubijedi Si Đinpinga da imamo pilećih nogica na pretek, ništa od posla. Tako je govorio Palma, bez objašnjenja šta se radi sa ostatkom pileta. Nama samo ostaje da osvojimo autonomnu proizvodnju nogica, bez pileta: samo za prvu izvoznu turu valja nabaviti više milijardi nogica.
Moja fascinacija pilećim nogicama i dalje traje. Nisam dorastao da dokučim u čemu je tajna, mada sam eto pokušao. Uspio sam da za potrebe ovoga teksta nabavim jednu pileću nogicu: okretao, pipkao, gledao, raspitivao se. Prijatelji već počeli da se čude zašto se bavim tako bezvrijednim sitnicama.
Bezvrijednim?Da je moj dragi prijatelj Pera Lazić još ovdje i da Radio Beograd nije u teškom ropstvu, mogli bismo da nastavimo „Crnu rupu‘‘ tačno tamo gdje smo je okončali prije četiri godine. Možda neke odgovore na ona pitanja već znamo. Nogice su samo dirljivi, tanani, bezmesni primjer.
Kad god se, recimo, poslije neke izborne pobjede mikrofona dohvati Mile Dodik, obavezno odarlauče: „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“. Možda je to simbolička lozinka odgovora na one brojne nedoumice.
Kome to ne može niko ništa?
Pa, njima.
Peščanik.net