- Piše: Boško Vukićević

Uspješan bojkot referenduma u Makedoniji izazvao je erupciju oduševljenja kod svih slobodarskih i antisistemskih snaga regiona, ali i kod naroda kojem su se dobro urezale u pamćenje svi pritisci, diktati, ucjene koji su nakon raspada Jugoslavije dolazili od strane zapadnih centara moći. Makedonci su masovnim bojkotom prije svega izrazili suprotstavljanje „dobronamjernim“ posjetama i savjetima njemačke kancelarke Merkel, američkog ministra odbrane Matisa, generalnog sekretara NATO-a Stoltenberga i svih ostalih izvanjaca čije su prisustvo u zemlji vidjeli kao neprimjeren pritisak da prihvate nešto što ne žele i što je protivno njihovim interesima. I samo referendumsko pitanje, osmišljeno na način koji bi favorizovao politički dogovor grčkog i makedonskog premijera, bilo je u biti nedemokratsko i nelegitimno, jer se od građana tražio isti odgovor na faktički tri različite stvari: pitanje ulaska u EU, ulaska u NATO i prihvatanja sporazuma o imenu države. S razlogom je ovo izjašnjavanje od strane mnogih posmatrača nazivano NATO referendumom: njegov uspjeh suštinski bi makedonskom premijeru Zaevu omogućio uspostavljanje temelja za dugotrajnu vladavinu uz aminovanje zapadnih diktata, dok bi na drugoj strani NATO imao odriješene ruke za dovršavanje projekta zauzimanja čitavog Balkanskog poluostrva.
Neuspjeh referenduma daje razlog za optimizam slobodarskim snagama u Srbiji i Crnoj Gori koje se zalažu za otkazivanje gostoprimstva NATO-u, ali treba biti oprezan prilikom predviđanja budućih događaja u Makedoniji. Prije svega, valja imati u vidu da se nijedan značajniji politički faktor, osim makedonskog predsjednika, nije javno zalagao za bojkot referenduma, kao i da se sve veće partije, pa tako i najveća opoziciona, zalažu za ulazak države u NATO. U tom smislu, nije lako procijeniti koliko je realno širok opseg protivljenja građanstva NATO-u, a koliko je zapravo bojkot referenduma odraz otpora naroda zapadnim ucjenama i sporazumu o imenu države. Nadalje, prva zvanična reakcija Zaeva, u kojoj on negira neuspjeh referenduma i slobodno iskazivanje narodne volje putem bojkota, nagovještava period političke krize koja će se najvjerovatnije razriješiti vanrednim izborima. Najzad, bilo bi odveć naivno pomisliti da će se SAD ili NATO olako odreći strategije koja podrazumijeva vojno zauzimanje cjelokupnog Balkana, i oni će se u njenoj realizaciji služiti svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, kao i do sada. Antisistemskim snagama u Srbiji i Crnoj Gori ostaje nada da će makedonski bojkot i neprihvatanje zapadnih ucjena značajno ojačati one snage koje se aktivno protive ulasku te zemlje u NATO.
Jedan od protagonista političkog nadrealizma i apsurda savremenog društva, nakon objavljivanja rezultata o izlaznosti na referendumu u Makedoniji, bio je komesar EU za proširenje Johanes Han. On je u svom skandaloznom obraćanju putem Tvitera čestitao građanima Makedonije koji su glasali i poručio da je „jasnim glasom ZA data široka podrška Prespanskom sporazumu i evroatlantskom putu zemlje“. Takvim manifestovanjem političke nekulture i necivilizovanosti, Han je pokušao da se naruga i da omalovaži gotovo dvotrećinsku većinu Makedonaca koji su svoju suverenu volju izrazili putem bojkota. Hanova poruka je, zapravo, antiteza svih onih načela i vrijednosti koje Evropska unija formalno promoviše, kao što su primat demokratije i vladavina prava. Ovdje treba istaći da se Han javno narugao ne samo makedonskom zakonodavstvu, koje propisuje da je referendum validan ako na njega izađe preko 50 odsto birača, već je odlučio da javno polemiše i sa prirodnim naukama, kršeći matematičke zakonitosti, uz tvrdnju da je 36 odsto natpolovična većina. Osim navedenih primjesa šarlatanske neozbiljnosti, Hanova izjava je i opasna jer u sebi sadrži prikriveni poziv na građanske nemire u Makedoniji, budući da ohrabruje one koji su legitimno izgubili, a podsmijava se bojkotaškoj većini koja neće bez otpora prihvatiti izigravanje slobodno izražene volje. Imajući u vidu ovakve Hanove demokratske svjetonazore i njegovo poimanje pojma pravne države, a prisjetivši se njegovih čestih sastanaka sa mnogim liderima crnogorske opozicije, kojima on daje savjete, uputstva i instrukcije, mora nam ostati gorak ukus u ustima.
Na kraju, makedonski slučaj pokazuje u kolikoj mjeri oruđe bojkota može da bude moćno, a to još uvijek nijesu naučila jedino rukovodstva opozicionih partija u Crnoj Gori. Postavlja se pitanje: da li rukovodstva tu elementarnu činjenicu zaista još uvijek ne znaju, ili je kod mnogih „zov za foteljom“ jači od volje da se pokrenu politike diskontinuiteta? Kao što Pokret „Sloboda narodu“ ponavlja godinama: u autoritarnim sistemima, kao što je crnogorski, u kojima režim skoro trodecenijsku vladavinu bazira na krađi izbora i apsolutnoj kontroli institucija, politike diskontinuiteta, bojkota i otpora nemaju alternativu. U našem slučaju, i bez obzira na zakonske uslove, svrha bojkota bi bila da kroz delegitimisanje režima (putem, recimo, natpolovičnog neizlaska na neke izbore) bude sredstvo diskontinuiteta koje bi prouzrokovalo nenasilne proteste, građansku neposlušnost i stvaranje kritične mase na ulici. Kritična masa na ulici bi ubrzo dovela do otkazivanja poslušnosti kod nekih fundamentalnih poluga vlasti i do pada režima. Zato – živio bojkot!