- Piše: Ratimir Vujačić

Sadašnja vladajuća klasa svakako ima problem sa identitetom. Ne znaju gdje da se ugnijezde: u Tuđemilsku bitku ili kod Tite. Ili da udrobe. Tu je i briga, di onolike novce skloniti. Što se Tite tiče, to su, dakako, njegovi pitomci i potomci. Doduše, pretežno su se borili u šumama koje su iznikle poslije rata. Pak su i ordenje od Tite, zaključno sa ordenom narodnog heroja, zaslužili trudoljubljem oko popunjavanja i održavanja logora Goli otok. Njihovo lukavstvo je da kad misle, vazda 48., klikuju nikad više 18. Tada su, naime, postali gospodari svih naših godina. Skrivena istina te borbe je juriš na državnae jasle i vlast po svaku cijenu.


Tito kao (anti)jugosloven

Tito je bio komunista, što je doduše propalo, ali „sve ostalo“ je uspjelo. Prije svega, etno, nazovi komunističke, republičke elite, pritvrđene Ustavom 1974. godine. Ozvaničene, ozakonjene, kao državotvorne, svaka na svom feudu. Republički rezervati palanačkog tipa, uz propratni vapaj za plemenom. S obnovom feudalizma počelo se oprezno i izdaleka, sukobom oko jelovnika na nivou CK i Politbiroa. Staro Titino rukovodstvo je preferiralo jagnjetinu i prasetinu. Devedesetih se pokazala politički probitačnom umjerenija opcija, s kačamakom, kao glavnim jelom. (Kiselo mlijeko i jardum, obaška). Pio se i dalje „ćivas”, ali više tajno, zbog kontinuiteta revolucije.
Politička vrhuška Srbije i Crne Gore osjeća poseban dug i zahvalnost prema liku i djelu. Ne samo što su se ispilili ispod Titinog šinjela. I što ih je naučio da svaki poraz prikažu kao pobjedu. Primili su osnovni nauk: i da kad ne znaju što – znaju kako.


I plemenski poglavica

U Crnoj Gori je stoga izostala, makar i naknadna pamet o periodu titoizma. Istorijskih, ekonomskih, socioloških i književnih analiza nema ni za lijek. Država koja toliko voli prošlost ne pokazuje interes. Neki cinik će reći da se zna kome mrak odgovara i da se čeka da pomru svjedoci, e da bi se onda pisalo na poštenu riječ. Ali su zato ovoj vlasti bliski i prisni događaji od prije deset- dvanaest vjekova. Bilo je to poprije, ali se svega živo sjećaju.
Tito je, sasvim u duhu palanke, prepušten glasinama i posijelima. I, naravno, parolama. Ona utješna priča kako će istorija jednoga dana, ili čak prije, sve objelodaniti i objasniti, odlaže se za neka buduća vremena. Ostavljeno je puku da se sjeća kako je bilo divno živjeti na ondašnjim kreditima i bezbrižno plutati na inflacijama. Kako su tada svi pomalo krali, svako ko je htio, a sada samo odabrane patriote i tuđemilski prvoborci.


Vizionar

Vlast ima privilegiju da bira i dizajnira prošlost po svojoj želji. Nije na odmet pratiti njihove izbore. Kako li se samo jagnjetina pokazala kobnom za staro rukovodstvo. Tito jeste „dijete sreće“, samim tim što je doživotno vladao, i ta vizija je potomcima prosto neodoljiva. Njegovi oštri i nasilni zaokreti, sumnjivi u mnogom pogledu, ali vazda vlastonosni. Priča se da je znao što će biti poslije njegove smrti. Je li znao i da će vaskrsnuti među Crnogorcima?
Pakt sa Titom ipak nije toliko jednoznačan i povoljan za vladajuću klasu koliko se njima čini. Jeste izdao radničku klasu, prepustio se malograđanštini, palanačkoj plimi i plemenskom zloduhu, ali može se jednoga dana saznati da je bio revolucija, koja je razvlastila, ostavila bez igđe ičega i bestragala posjedničku klasu - kapitaliste i kulake, diljem Crne Gore i Brda. A istorija zna da se ponavlja.