-Piše: Vojislav Bulatović

Može li filozofski stav o humanizaciji prirode i naturalizaciji čovjeka da na poželjan, ekološki način, odrazi odnos čovjeka i prirode? Na nivou opšteg stava, čini se da je problem dobro postavljen, ali na nivou konkretizacije zalazimo u „dijalektiku konkretnog“. U daljem izlaganju to bi trebalo i da se pokaže.
Crna Gora je ekološka država. To je u formi deklaracije i ustavne norme usvojeno, a moglo bi se reći da je i plebiscitarno prihvaćena ta laskava titula, iako nije bilo formalnog izjašnjavanja građana o tom pitanju.
Jesmo li prerano rekli: hop!? Jesmo li sebi postavili pretežak zadatak? Zašto druge razvijenije i organizovanije zemlje nisu proglasile taj status? Da li ih to nešto posebno obavezuje i ometa u realizaciji razvojnih planova i ciljeva? Znajući da ostvarenje razvojnih planova i zadovoljavanje raznovrsnih potreba stanovništva prate vrlo složeni operativni sistemi (tehničko-tehnološki, proizvodni zahtjevi u pogledu prerade raznih sirovina, upravljanje nusproduktima, devastacije prirodne sredine i sanacije itd.) jasno je da čvrsto zauzimanje ovog stava traži odstupanje od mnogih koraka koji su učinjeni ili će se učiniti, prvenstveno, u proizvodnoj sferi. „Čovjek div“ (M. Iljin) vodi neprekidnu borbu u prirodnom okruženju s ciljem da ovlada tajnama i bogatstvima prirode da bi svoj život učinio i zanimljivijim i boljim. Naši preci su bili čvrsto oslonjeni na prirodu, njena bogatstva i potencijale, bez remećenja njezinih tokova i procesa. Vrijeme naučnotehnološke revolucije je uzdiglo čovjeka u natprirodno biće koje hoće da vlada prirodom ne pitajući za posledice. Sada, izgleda, sve više sazrijeva svijest da je priroda čovjekova majka, a ne sluga. Podsjetimo se samo dramatičnog sučeljavanja na globalnom nivou u pogledu emisije štetnih gasova i drugih štetnih uticaja na klimu i ekosisteme. Razvojne mašinerije gigantskih privrednih organizacija (nacionalnih i multinacionalnih) koji su ustremili svoje akcije u borbu za profite ne mogu činiti uzmake u ime bilo kog dugoročnog humanog cilja. (U ovom kontekstu treba posmatrati i vojnoindustrijski kompleks koji se sve više nameće kao imperativ kretanja).
Naš ekološki imperativ, koji smo prihvatili proglašavajući CG ekološkom državom, sada nas tjera da počnemo od slova A ekološke akcije, a to je svakodnevno sprovođenje elementarnih eko-higijenskih mjera i navika (što se u nekoj uređenoj zemlji ne postavlja kao problem). Zar ovo ne bi trebalo posmatrati kao apsolviranu stvar, bar u organizacionom smislu? Zar proklamovani status ne bi trebalo već da bude legitimacija za bolje uvažavanje naše države u EU kada su ekološki standardi u pitanju?
Teži korak je usklađivanje naše razvojne strategije sa našim proklamovanim statusom. Sjetimo se za trenutak kako smo se provlačili i izvlačili kad smo počeli analizirati mjesto i ulogu naših rijeka u eko-razvojnom sistemu (Tara, Morača, Lim, pritoke i lokalne vodenice). Ta priča još nije apsolvirana na zadovoljavajući način ako hoćemo da branimo naš eko-status! Sada, pa nadalje na dnevnom redu su i nacionalni parkovi, šume, planine, napadnuta priroda, more i primorje, životna (urbana) sredina. Razvojni planovi moraju da nose prefiks „eko“.
Nekoliko uzgrednih opaski na sadašnje stanje. Rijeke: osim Tare sve su pod lupom. Planine: Durmitor i Bjelasica teže da se visoko kvalifikuju za zimski turizam, ali upitnika ima još. Ostale planine čekaju planere („eko-menadžment“) da naruše njihovu wild beauty (divlju ljepotu). Nekada su one bile u nekom drugom eko-sistemu: životinje i ljudi su ih činili pitomim prostorima s nepreglednim bogatim pašnjacima, koju si davali zamah stočarstvu i seoskoj privredi, što je uticalo i na pozitivne demografske trendove). Za podsjećanje na taj život i „zdravu ishranu“ (!) danas se obnavljaju malobrojna etno-domaćinstva (sela) koja imaju za cilj da privuku goste željne egzotike, prirodne hrane i tišine. Niko ne očekuje povratak ljudi sa tog prostora koji su se zaglavili u urbanom „stilu života‘‘ (ako se „stil života“ može nazvati i svakodnevna borba za preživljavanje)! Strani gost, a ne mi, je perspektiva naših planina!
„Šume, šume, najveća vam hvala/u vama se sloboda rađala...“ tako se pjevalo u socijalističkoj (nakon oslobodilačkog rata) eri. Sada se u njih zaklinju neki „eko“-koncesionari koji ih ubrzano „češljaju“ motornim testerama. Njima se pridružuju razne drvosječe koje brinu da se gradovi griju.
Nacionalni parkovi su nekako lukavo „iznutra“ napadnuti, opet od nekih „progresivnih“ investitora (koji u političkom rječniku slove, paralelno sa građanima, kao posebna „ustavna“ kategorija). Kao da im je „kosmopolitski“ cilj da malo omekšaju pojam „nacionalni“.
O moru i primorju, o sudarima „narodne“ ekologije i gomila inostranog novca teško je ovdje govoriti a da se ne uđe u izazov koji je vladika definisao pitanjem: „Što se mrči kad kovati nećeš?“
Najzad, jedan pogled na ekologiju životne sredine. U ovom domenu tapkamo u mjestu. Ono, gore pomenuto A, od eko-akcije: eko-higijena, naše ponašanje i navike još uvijek su osnov ekoloških projekata, kampanja i praktičnih akcija. Parkovi, trgovi, kvartovi, ulice, rijeke i druga mjesta javnih okupljanja građana ne služe svojoj namjeni kao što to propisuju kulturni standardi i socio-ekološki zahtjevi. U prošlom vijeku naši gradovi su se razvijali pod pritiskom industrijalizacije i elementarne urbanizacije. Ubrzano su građeni i privredni objekti (bez ekoloških standarda) i stambene četvrti i infrastruktura. Gradski život za neke može da bude raznovrstan dok je za druge monoton do odvratnosti, nedruštven, pun brige. U masi smo, ali ne komuniciramo. Zbog toga su javna mjesta: trgovi, parkovi, šetališta, rijeke (ako ih ima), brda od životne važnosti. Ali sve to treba njegovati i održavati što dosad nismo ni htjeli, ni znali.