- Piše: Vladislav Dajković

Upravo smo završili nekoliko partijskih sastanaka u Boki kotorskoj, i taman smo, u putu nazad, tonuli u san, kad je zazvonio telefon. Poslije nekoliko trenutaka, Marko (Milačić, predsjednik Prave Crne Gore, prim. aut.) govori da smo dobili poziv od Vlade Republike Srbije da učestvujemo u obilježavanju godišnjice „Oluje‘‘ u Bačkoj Palanci. Dodaje: pozvao nas je i predsjednik Srbije na sastanak u nedjelju, u Beograd. Prilično umorni od višemjesečnog neprekidnog rada, od čega se, sasvim sigurno, polovina pripisuje boravku u automobilu – sa zadovoljstvom prihvatamo.
Nakon nekoliko sati odmora i lošeg sna – već smo bili u kolima na putu ka Žabljaku i Pljevljima. Dok sam mrmljao da je bolje da kancelariju preselimo u auto, Marko kroz smijeh odmahuje rukom i govori: „Politika je kilometraža‘‘. Sledeća stanica: Pljevlja i susret sa našim kolegama, na čelu sa dr Novicom Stanićem. Grupa zrelih, iskusnih i mudrih ljudi, dočekala nas je raširenih ruku. Tada sam, po ko zna koji put, shvatio: naša mladost bez starijih i iskusnijih ljudi nije dovoljna. Dva sata dobrog sastanka, uz zajednički dogovor: od septembra radimo na objedinjavanju. „Nek nam je srećno!‘‘ – reče Novica i domaćinski nazdravi.
Dok prebiram šta da stavim u torbu, kroz glavu mi proletje rečenica čuvenog glumca Josifa Tatića:
„Toliko kasno liježem i toliko rano ustajem, da me ne bi začudilo da jednog jutra sretnem samog sebe na stepenicama.‘‘ Naoružani dobrim raspoloženjem, muzikom, ali i, sada već čuvenim poklonom za predsjednika Srbije – guslama, krenuli smo ka Srbiji. Stižemo kasno u noć u Novi Sad, gdje smo bili smješteni.
Stigli smo u Bačku Palanku, mjesto održavanja parastosa žrtvama „Oluje‘‘. Svake godine napišem nešto slično na temu ovog pogroma, ali ove godine sam prvi put okružen ljudima koji su tada izbjegli, noseći samo djecu u rukama, a one srećnije je zapalo da u trku ponesu koji kofer i porodični album.
Na autoputu smo. Markov porodični karavan „pežo‘‘, osim funkcije prevoženja, služio je i kao svojevrsna kancelarija: papiri na sjedištu, laptop u rukama, ali i kravate koje vise okolo. Put od Novog Sada do Beograda služio je za poslednji brifing i pripremu za Markovo izlaganje. Nedugo zatim, sastanak sa predsjednikom Srbije je počeo. I dok su se otvarale, sada već svima poznate teme, sati su gutali jedan drugi. Sastanak, i to vrlo uspješan sastanak se završio.
Zadovoljni i puni elana, krenuli smo nazad za Podgoricu. Prvih 200 kilometara puta nam je prošlo u komentarisanju sramnog prisustva crnogorskog pukovnika, Ivana Mašulovića proslavi „Oluje‘‘ u Kninu. „Dotakli smo dno‘‘, pomislih, po ko zna koji put poslednjih godina. „Šta da radimo, čovječe? Da li da pišemo neko saopštenje? Mada vidim da su se već svi oglasili.‘‘ „Vlado, najlakše je napisati saopštenje, iz ušuškane kancelarije. Moramo nešto konkretnije uraditi. Idemo pravac u Knin! Da se izvinimo ljudima za ovu sramotu, da pokažemo da se prava Crna Gora stidi tog sramnog događaja!‘‘
Tajac. Poslije simboličnog minuta ćutanja, odluka je pala: Idemo u Knin!
„Dragana, neću imati interneta narednih dva dana, javljaću se kad ga negdje uhvatim‘‘, poslah joj poruku, kao da sam rekao da idem do Sutomora da se okupam, a ne u Knin, gdje su prije svega nekoliko dana neki čudni ljudi slavili ubistva i progon sunarodnika. Zabrinuto uzvrati: „Ljubavi, to je super ideja, ali me je strah da vam se nešto ne desi‘‘... Priznajem, ova poruka me je istovremeno rastužila i obradovala. Lijepo je kad neko brine za tebe. „Ništa ne brini, sve će biti u redu.‘‘ Već smo na putu kroz Hrvatsku, zagledani u lijepe predjele koji su se smjenjivali pred nama, dok su ih sporadično ružile table sa išaranim ćiriličnim nazivima gradova.
„Put izvinjenja‘‘, kako smo ga simbolično nazvali, doveo nas je u Šibensko-kninsku županiju, preciznije u selo Đevrske, gdje nas, po dogovoru, dočekuje mladi domaćin, Srbin iz Hrvatske, Sava Vojnović. Njegov glasan povik: „Dobrodošli, braćo Crnogorci!‘‘ – značio je samo jedno: došli smo na pravo mjesto. Otvarajući hladno nikšićko pivo, govori da mu je puno srce što smo došli. Ne zato što smatram da vi treba da se izvinite, ne treba. Znam da narod nije isto što i vlast u Crnoj Gori, i dodade: „Ljudi, da li znate da su ovo naše selo nekad zvali mala Crna Gora? Ne zato što smo mali, nego zato što smo bili toliko hrabri da opstanemo decenijama kao trista posto srpsko selo u Hrvatskoj.‘‘ I nastavi: „Neću ja nigdje sa svoga, vjekovima smo ovdje. Nek oni idu ako im šta smeta‘‘ – prkosno i uz osmijeh zaključi.
Subotnje jutro je bilo predviđeno za zvanični susret sa političkim predstavnicima Srba u kninskoj regiji. Čim smo izašli iz kuće u kojoj smo bili smješteni, primijetili smo da nas u stopu prati automobil šibenskih oznaka. Srbi koji su nas dočekali u opštini Kištanja, odmah rekoše da su to zapravo policajci u civilu, koji su dobili zaduženje da nas prate zbog bezbjednosnih razloga otkad smo ušli u Hrvatsku. Priznajem, to saznanje me unespokoji. Delegacija Srba iz Knina nas je dočekala bratski. Sve znaju i sve razumiju. Na naše izvinjenje, odmahuju rukom: „Znamo da to nije stav prave Crne Gore, ali vjerujte, toliko toga smo preturili preko svojih leđa, da nas ništa više ne iznenađuje. Nego, da ste vi nama dobrodošli‘‘ - rekoše nazdravljajući i uz osmijeh. Sava, koji se pokazao kao svojevrsan vodič, poveo nas je i do Manastira Krka, koji datira iz 13. vijeka. „Ljudi, ja ne znam da li Hrvatima više smeta što je srpski manastir napravljen 1345. godine, ili to što je njihova katedrala u ovom selu sagrađena 2001.‘‘ Policija nas je okom pratila i u manastiru. Uradili smo zacrtano, te polako krenuli da se spremamo za put kući. Rastali smo se uz bratski zagrljaj, uz obećanje da ćemo doći uskoro ponovo.
Naša olujna nedjelja se konačno bližila kraju. Vijest je obišla region. Čak su se oglasili i hrvatski „branitelji‘‘, moleći zvaničnu Hrvatsku da nam zabrani ulazak.
Dok smo se u kasnu noć rastajali pred zgradom, rekoh: „Marko, uspjeli smo. Nadam se da smo makar malo uspjeli da speremo ljagu sa imena Crne Gore‘‘. On odgovori: „Vidimo se za nekoliko sati. I nemoj raspakivati kofer, putujemo već ujutru na sjever Crne Gore. Podižemo partiju‘‘.
Nekoliko dana kasnije i sa hiljadu kilometara zakašnjenja - konačno sam je zagrlio. „Ovaj put je, makar samo zbog ovog zagrljaja, vrijedio‘‘, pomislih.