-Piše: Milisav S. Popović

Ako ti kažem da si srećan ako svoje ožiljke samo na koži nosiš, hoćeš li pomisliti da sam čudan?
* * *
Vremenom nas izrezbare. S grebanjem počnu od rođenja. Iskidaju pupak i lupnu te po leđima. Odmah po dolasku na svijet postajemo oštećena roba. Reljefno te kasnije urede bodeži, pesnice i đulad. Nastupaju bombe i vatrometi - svejedno... za tebe će sve to biti eksplozija. Neke rane teško zarastu - najružniji šavovi nastaju od uvreda, i uvijek se kriju iznutra. Oko srca budu... zato si tu, u grudima, kad se dotakneš tako tužan.
Ima onih što se liječe knjigama ili gledanjem u zvijezde... drugi izoštre nokte, pa se svete. Ovdje smo da preživimo... istina. No, dijelom postojimo da sažvaćemo druge. I ne mislite da ima onih, previše mekih, koji nijesu kadri da kosti drobe. Svako, makar jednom želi da nekog pokosi... i da mu čelo koljenom razvali. Zato je potraga za oštećenijim od sebe nagonski opaka... sveprisutna. Namjera ovakva i ova, stanuje i kod tebe, vjerni čitaoče. Svi smo zbilja slamke među vihorove, ali skupa – jedna velika ružna Babaroga, otporna na oluje.
Ipak, nisam sreo čovjeka kog su slabo zarasle rane spriječile da voli, jede i sanja... otkud onda generalna promisao u narodu, da tijelu izrezbarenom fali snaga? Vole naši ljudi da žale onog što su ga vulkani pekli i snijeg ledio... jer se tada uzdaju da je zlo našlo kolač pa će njih zbog poslastice zaobići. Ima nešto u nama što lažno predstavljamo kao „odu žrtvi“... Intimno se radujemo budali što je na sebe munje skrenula. Pa ćemo reći „grom je u njega udario, nema mu povratka“. Drago je ljudima da čuju kada neko drugi strada.
Ne vidim ja kod takvih ništa nakazno... ništa svršeno. Više mi njihovi ožiljci na intarzije naliče, a duša na uprilagođeno mjesto za spavanje. Jer, poput jastuka i madraca... i čovjeku treba da ga izvalja oklagija muke, čisto da se anatomski prilagodi, da liči na tanku prozračnost... da liči na perce s krila anđela.
Mati mi je govorila „Ne bježi od bola, ne stidi se loma. Rane pretvori u korita... da bi sjutra nekog iz njega nadojio razumijevanjem. I u njega skloni, potom pokrij nevoljnika... sačuvaj ga time od olujnih oblaka. Ništa ne umije da voli kao čovjek koga su odbacili. Ništa bolje ne štiti - kao oni što nisu bili zaštićeni“. Nisam razumio tada, ali sam upamtio... Sada shvatam, kao što ništa drugo nisam shvatio.
Postoji jedna civilizacijska grupa šetača... narod koji je filozofiju rana razvio kako treba. Japanci su vjekovima poštovali slomljeno više od netaknutog. Popravljali su i spajali, ali ne da bi rukotvorinu time na neko vrijeme sačuvali, obesmislili ili potcijenili – već da se krhotina vrati upotrebljivija, vrednija i jača. Po krajevima loma bi izlivali tečno zlato, a takvu vještinu rekonstrukcije nazivali kintsugi. Vaze, pehari, tanjiri, bokali... nakon preloma vraćali bi se čvršći... postajali bi vlasnicima draži.
Pukotine po kojima bi se vrelo zlato izlilo - izlilo bi se u grane i grančice. Spajalo bi lomove i lijepilo krupne i sitne komade. Ne bi se time sakrilo mjesta gdje je pucalo... zapravo, istaklo bi se!, i usjajilo. Jer, bol i pukotina treba da postanu dio istorijskog puta kog je zatekla nevolja, krvno svjedočanstvo o tome kako živjeti nakon poraza. Zato su ožiljci kintsugi porcelana od zlata... jer oštećeno se uvijek da popraviti... ranjeno ne bude uvijek poraženo.
* * *
Religije uče da su ožiljci nastali od grijeha najgore zjapeće grozote. Možda. Zašto ne kažu da ima rana nastalih bez grijeha? I da ih okolnosti i drugi nanose. Zašto uče da i zbog njih moramo tražiti oprost i kriti ih poput kakve sramote? Zar to ne predstavlja grijeh ljudski nad čovjekom... zar vas takav postupak ne udaljava od Boga?
Ono što te ugrizlo, jelo, sažvakalo, probolo, osakatilo i grebalo... često nije dio lošeg izbora, nije stvar sudbe ili zapisa - već čeljusti i oružja bezobrazne horde demona, što se šćućurila na putu tvog životnog pravca. I kada koračaš kako treba, ne gazeći tuđe staze i ne lomeći travke, laju i sakate ale... Neko to naziva sudbinom druma pravednika. Ja bih na te, što tako kažu dreknuo - budale!
Ako je tako, a ti ipak stigneš do kraja...a krv ti se sa rana tek sasušila... umoči tkaninu u čašicu vrela zlata, porumeni njome tragove kandži i zuba. Okreni se suncu, da te prepozna. Nisi ti oštećena roba... samo ti se duša previše puta raspukla, da ne bi umrla.
***
A doći će noć, kada se sve utiša... i kada će sitna bića iz toplih livada da traže mjesto koje sija. Ležaćeš na travi, miran. Onuda gdje si bio slomljen, postaćeš blistav. Kožu će ti prekriti milion leptira, dva miliona krila... Sa neba ćeš čuti: Udahni, Kintsugi... udahni. Bio si silan.
(Autor je književnik)