-Piše: dr Marko Lopušina

Od Njivica do Nautilusa proteže se ljekovito morsko blato u banji Igalo. Ono je divlje, neukroćeno, a plaža neuređena. Po blatu gaca ko kako stigne. To blato je postalo simbol Igala, jer pluta slobodno i osvaja okolne uređene plaže. Crno more ispred Instituta „Simo Milošević” oivičeno je ispucalim trotoarom, improvizovanim tezgama s turskim i kineskim aritklima i gajbama voća sumnjivog porijekla. Umjesto mirisa mora, duž keja i šetališta „Pet Danica” osjeća se smrad zagorelog ulja, masti i hrane iz tridesetak restorana i kioska.
Turisti ne mogu da plate usluge karticama, jer ovi ljetnji objekti, trgovci i ugostitelji rade samo s gotovinom, da tako isplate vlasnicima uloženu paru i zaradu. Šetalište je rogobatno i ružno, što ne priliči drugaricama Danicama, heroinama Boke kotorske i Igala, čiji lik nigdje javno nije prikazan. Niko ne zna kako Danice izgledaju, ali skoro svi znaju kako izgledaju raznorazne pjevaljke. Lica „svetaca” naše estrade izlijepljena su svuda i gdje treba, i gdje na treba. Čak i na vagonu- ruševini Titovog plavog voza, koji je pretvoren u javni klozet.
Herceg Novi je uložio dosta para da elitna kultura blista ovog ljeta, ali nije ništa uradio za običan narod iz BiH i Srbije koji je došao u banju samo da se liječi i odmara. U Institutu su pacijenti i gosti prepušteni buci koju prave sportisti i omladinci, kada noće u ovoj bolnici. Turista je u banji Igalo prepušten blatu, u vodi i u flašama, paklu morskih kamenitih plaža, izlokanim trotoarima na keju, smradu kuhinja i zvucima turbo folk muzičara.
Gosti iz Srbije su prepušteni samovolji pojedinaca koji državni parking Instituta koriste kao privatno vlasništvo. Naime, poslije dvije nedjelje parkiranja u Institutu, kao saradnik klinike, izbačen sam sa parkinga pod prijetnjom da će mi „pauk” odnijeti auto. Nijesam dobio nikakvo objašnjenje. A imao sam potvrdu za parkiranje, koja je uvažavana 14 dana. Potvrda je iznenada prestala da važi, jer kako mi rekoše „uprava ima nešto protiv vlasnika klinike” kod kog sam boravio. I strada gost iz Beograda. Na mjesto mog auto stiglo je vozilo lokalnog građanina, koji je došao na kupanje u banju.
U Kotoru i Dubrovniku za goste iz Srbije važi popust od 20 odsto prilikom plaćanja usluga u restoranima, i svi nude dobar parking. Ali, Igalo nije ni Kotor, ni Dubrovnik, a ponajmanje je lijepo uređeni Cavtat u komšiluku preko brda. U Igalu se vidi sva bijeda Crne Gore, a u Budvi lažni sjaj Montenegra. U Budvi nastupaju estradne zvijezde, koje potom putuju Crnogorskim primorjem i svraćaju u Igalo. Njihovo gostovanje se najavljuje i preko pokretnog bučnog razlasa po čitav dan. Sajam knjiga, muzički festival, filmski festival u Igalu se ne najavljuju preko razglasa, samo nijemim i pocijepanim plakatima. Za gotovanje Milene Dravić na Filmskom festivalu u Herceg Novom saznao sam iz beogradske štampe.
Putovao sam u staru prestonicu, da posjetim Cetinjski manastir i upalim svijeće za žive i pokojne. Cetinje nije Dedinje. Manastir je okružen urušenim kućama i psima lutalicama. Ispred manastira jedan čovjek laže ljude i sakuplja novac kobajagi za liječenje ćerke u Rusiji. Potom ode u kafanu. Najčešći gosti manastira su Rusi i poneki Srbin. Put do Lovćena i Njegoševog mauzoleja je loš. Čeka se da vlast pomogne ove srpske zadužbine.
Dakle, na samo 30 kilometara od blještave Budve zjapi praznina nekadašnje prestonice. Njegoša zagledanog u nebesa i njegov svjetski uzdignuti mauzolej turisti slabo posjećuju. Montenegro duhovno hrani turiste folk muzikom, disko bukom, sabraćajnim kolapsom, majicom sa holivudskim likovima i američkim sloganima, bez slika šampiona Jovetića, Danilovićke, Đokovića, Čuka, lijepe Jelene, ljepotom mora i igalskim blatom, koje liječi reumu i stare kosti. Nažalost, to blato nema ko da spere, pa ga nosimo kao glavni poklon i utisak iz Igala.