-Autor: Heni Erceg

„Devedeset pet odsto Hrvata voli Tompsona, ostalih pet odsto neka gledaju Big brother.“ Tvrdi to trenutno najzaslužniji među Hrvatima, nogometni izbornik Zlatko Dalić, koji je u svojoj naučnoj analizi čini se došao do fenomenalnog otkrića o masovnoj obljubljenosti naci-pjevača Tompsona, čije sledbenike krasi zavidna inteligencija, a čiji se dosezi mjere arlaukanjem o „genima kamenima“, udarnoj pjesmi Tompsonovoj, i ustaškom pozdravu „Za dom spremni”!
Potkrijepio je Dalić svoje otkriće i u praksi, pa je u rodnom Livnu u BiH zajedno s još milion Hrvata, sve iz kvote onih 95 odsto, čitavu noć slavio osvojeno srebro s najmilijim pjevcem Tompsonom. Za to vrijeme neke su se ugledne mlade glumice iz one imbecilne skupine od pet odsto usudile javno kazati kako je taj Tompson jedan obični fašista vulgaris. I lavina gadosti i prijetnji sručila se na njih, iako se čitav leksik, naravno anonimnih snajperista, iscrpljuje u jedva nekoliko riječi koje tako fino svjedoče o intelektualnoj razini onih Dalićevih većinskih Hrvata koji vole Tompsona, pa dakle i fašizam, pa dakle i mizoginiju, rasizam… One su glumice, stoga, podrazumijeva se, „kurve“, a kako ne vole Tompsona, a slijedom toga ni domovinu, one su „četnikuše“. I eto ratnih devedesetih kada je skupina uglednih novinarki, spisateljica i jedna glumica, sve same „kurve“ i „četnikuše“, zbog svojih antiratnih stavova, odvratno prokazana, a kampanja onih 95 odsto ljubitelja Tompsona bila je tako snažna da su neke od njih zauvijek napustile Hrvatsku. Juče dakle Mira Furlan, danas Lana Barić, patern je ostao isti. I način odstrela, i skromni leksik i mržnja. Ili kao što kaže Lana Barić, mnogostruko nagrađivana glumica (ali što je to u poređenju s nogometnim srebrom?) koju već odavno traže evropski režiseri: „Kako biti imun na toliku količinu surovosti i mržnje… na agresiju koja zapravo ocrtava jasnu energetsku crtu postjugoslovenskih prostora.“
Prostora na kojima onih pet odsto nacionalnih izroda ima da drži jezik za zubima, prostor na kojem jednog profašističkog pjevača, koji jedva veže dvije suvisle rečenice, naprosto obožava politička elita, pa je zato i mogao taj Tompson postati crta razdjelnica između pristojnog svijeta i gomile kojoj je tupavi abecedarij mržnje prava mjera patriotizma. Uostalom, politička upotreba Tompsona jedan je od provjerenih načina animacije mase, vječiti izborni adut. Za domaću upotrebu. Zato će gospođa predsjednica koliko juče kazati kako nikada nije u njegovim pjesmama čula ništa sporno, a onda primiti izraelskog premijera, povesti ga u konclogor Jasenovac, koji inače odbija službeno pohoditi, tamo sva tronuta držati dirljivo slovo o važnosti hrvatskog antifašizma, i još važnije: o „strašnim zločinima nad Židovima u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske“, skrušeno se zapravo udvarati izraelskom premijeru, jer ta nam država ipak liferuje jeftino oružje.
I tek što je splasnulo histerično zajedništvo oko jedne nogometne lopte, umro je Oliver Dragojević. I tek što smo se ponadali da će pjevač čudesnog glasa biti ispraćen nježno i suptilno, poput balade, šansone… – onako kako su ga ispratili Splićani u danu njegove smrti kada su se sami od sebe okupili, preplavili najvažniji gradski trg, splitsku Pjacu, pa njegovim pjesmama ispunili grad – politika je uzela stvar u svoje ruke. Zgrabili su desničari na vlasti Oliverovu smrt i dramaturški vješto nastavili nit populizma, proglašen je Dan žalosti, zastave spuštene na pola koplja, državni vrh stigao je na komemoraciju, o državnom je trošku organizovan masovni ispraćaj na splitskoj rivi i odlazak Oliverov na rodnu mu Korčulu. Besramno je tako iskorištena jedna smrt u cilju patetične kolektivizacije emocija, državna TV čak tri dana ima višesatni program: „Oliver – trag u vječnosti“, a šefica države ističe „zajedništvo cijele Hrvatske i iseljeništva koje je Dragojević ujedinio svojim pjesmama“. Pa je li taj službeni ispraćaj doista upriličen zbog kulturne vrijednosti omiljenog pjevača? Ili činjenice da je svojim šansonama, svojom melanholijom, postao simbolom Dalmacije i Splita? Onoga istovremeno surovog i emotivnog grada zauvijek utkanog u njegove melodije. Zašto je zapravo pjevač kojega obožava bivša Jugoslavija postao u smrti svojina nacionalističke države? Možda ipak zbog jednog sitnog detalja, ali za ovu vlast tako prelomnog, to jest da je bio jedini hrvatski pjevač koji je od rata rezolutno odbijao nastupe u Beogradu.
Tako je posve intimni stav čovjeka koji se nikada nije miješao u politiku, nego je ljude pridobijao nježnošću svojih pjesama, u smrti iskorišten za nastavak nacionalne euforije. Započete dočekom nogometaša i Tompsonovim cijukanjem, preko smrti Dragojevića, do proslave „Oluje”. Derneka koji neće proći bez Tompsona, ni bez ustaštva, ni bez škrguta zubima, ali zato lišenog svakog prisjećanja na srpske žrtve te akcije oslobađanja Hrvatske. Onima malobrojnima ostaje stoga tek parafraza stiha velikog pjesnika, srpskog porijekla i korčulanskog identiteta, Momčila Popadića, opjevana neponovljivim Oliverovim glasom: „Oprosti im, pape…“
Peščanik.net