-Piše: Dragan Mraović

„Odnosi između Crne Gore i Srbije dobri su i ne mogu ih narušuti incidenti poput izjave patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja o položaju Srba u Crnoj Gori”, izjadao se ministar „vanjskih“ poslova milogore Srđan Darmanović „Glasu Amerike“. Još reče, onako baš diplomatski, da nije prvi put da velikodostojnici SPC nasrću na Crnu Goru, njenu državnost i identitet. Nasrću!?
Na stranu što odnosi milogore i Srbije nijesu nikada bili gori u istoriji, ali reći da Crkva nasrće na jadne milogorce je prilično nediplomatski. Nije SPC ničim nasrnula na Crnu Goru, jer ona je dio nje, tvorac državnosti crnogorske, one istorijske, junačke, časne, a ne milogorske kaljuge. Jadno je više slušati milogorske glavare kako ponavljaju mantru o dobrim odnosima. U Srbiji svi Srbi misle sve najgore o Gospodaru i njegovim milogorskim neoliberalnim trabantima. Pa kakvi su to onda dobri odnosi? Srećom, postoje i dobri odnosi braće Crnogoraca i Srba, ali kakve to veze ima s ovim izdajnicima kosovskog zavjeta? Darmanović ipak čini jednu distinkciju, jer napominje u izjavi, njenom u drugom dijelu, da je riječ o dobrim odnosima država i vlada. Dakle, on shvata da ne predočava pravu sliku ukupnih odnosa, pa je svodi na „države i vlade“. Narod u Srbiji ne podnosi milogorsku vlast, pa je jasno da nema govora o dobrim odnosima. A narod je država. Zato Gospodarčić nije pomenuo milogoru i svog prijatelja Gospodara ni slučajno, već se ne pamti od kada, jer zna da mu to u Srbiji nanosi političku štetu. Reći „država i vlada” u ovom kontekstu je pleonazam, jer je odnos dviju vlada već državni odnos. Ako i prihvatimo taj pleonazam, onda nijesu dobri odnosi dviju država, jer nije vlada država, već svi u njoj. SPC je bitan element države Srbije, a odnosi milogore s njom su najgori u istoriji. Istovremeno, ne cvjetaju ni odnosi SPC i srpske vlade. Ali, ako sve svedemo na vladu, onda treba konstatovati da srpska vlada uopšte nema dobar odnos sa građanima Srbije, kao ni milogorska sa građanima Crne Gore. Jer, to su dvije marionetske vlade.
Žaliti se strancima na svoje sugrađane, u ovom slučaju na SPC, jeste manir kvislinga. Ogovaranje svojih kod tuđina ne pripada čojstvu i junaštvu. Naročito žaliti se na nekoga bez koga Darmanović ne bi znao ni ko je, ni šta je kod onih koji žele da mu zatru korijene, tradiciju, crkvu, jezik. To ima samo jednu definiciju. Zna Darmanović koju. On jeste prešao u milogorce, pa se reinkarnirao, ali u vrijeme kada je dolazio u konzulat SFRJ u Bari, osamdesetih godina prošlog vijeka, bio je to jedan fini komunista, takođe i poštovalac kralja Nikole i srpstva. Skroman, nimalo nadmen, čak je rado i poštu nosio. Ni slučajno secesionista. Eto šta kolaboracionizam načini od čovjeka.
Stranci koriste takve za svoje ciljeve. Darmanović se uklapa u američke planove da poslije bombardovanja 1999. treba uništiti u Srbiji i Crnoj Gori SPC, SANU, CANU i udruženja književnika kao stubove očuvanja nacionalnog identiteta i prepreku osvajačkim planovima agresora. Skoro da su uspjeli, jer su SANU, CANU i udruženja književnika sterilne i u tom smislu. Ostao je još samo glas Srpske pravoslavne crkve. Ali moćan. Ne dozvoljava „promjenu svijesti“, odnosno ispiranje mozga. Zato Darmanović pomaže svojim mentorima da dokrajče taj plan, pa tužaka SPC „Glasu Amerike“. Naravno, zaludan mu posao, je je Crkva duhovni prostor nedokučiv njegovom umu.
(Autor je nekadašnji
generalni konzul SRJ
u Bariju)