- Piše: Milutin Mićović

Ako postoji nevidljiva i nenapisana knjiga, čemu vidljive knjige? U ovoj temi smo često bili u ponoćnom razgovoru s Kostom Ninkovićem. To u čemu smo razgovarali i dugo ostajali u bdjenju, ostalo je nezapisano. Ostajalo je nezapisano, da bi se uvijek iznova obnavljalo.
Počinjem li da govorim o nečemu što više naše uši ne trpe? Rizikujem, što o tome sad pokušavam da govorim. Ali o tome sad ne govorim, jer za to treba sagovornik, lice. Ne samo lice, nego aktivnost koja se ne gasi. Koja se i u razgovoru projavljuje, samo ako se između sagovornika otvara nevidljiva knjiga. „Duši su potrebni korjeniti kontrasti, da bi bila živa“, sjećam se te rečenice iz našeg razgovora.
Kao što sam već rekao, „sve vidljive knjige žive od te jedne, nevidljive“, neispisane. Jer i knjige moraju odnekud doći. Ne mogu niotkud. Kao što ni čovjeka nema niotkud. Ali, kad se zatamni porijeklo našeg duha, reklo bi se da svi dolazimo niotkud i da smo već stigli nigdje. I da nas knjige zatrpavaju niotkud, i da odlaze nikud, negdje u crnu rupu, koja može da se nađe svuda.
Ako nema podršku nevidljive knjige, vidljiva knjiga mora završiti nigdje. Kao i njeni čitaoci. A nigdje je najviše i najsveobuhvatnije, i najgladnije. Ne treba tu prizivati Jaspersa i njegovo umovanje o sveobuhvatnom. Nigdje i ničemu ne možemo usta napuniti da svaki dan svi pišemo po knjigu. Ništa nije gladnije od ništa. Lud je ko mislii ničemu usta da zatvori. Njegov će lavež ućutkati svaki govor. Ako ne vjerujete, pogledajte Crnu Goru, oslušnite šta se zbori, i kako svaka riječ iz državnih usta sije mrak.
Što se tiče ljudskog razmišljanja, i ljudskih mjera, nevidljiva knjiga je najspornija. Mnogi to prosto smatraju pričom neizlječivih mitomana. Ali, mnogi, naravno, nijesu dobri čitaoci. Mnogi su najzaslužniji za smutne glasine, za umor i smrtni zaborav. Smrtni zaborav uvećavaju mnogi, praktično svi, no svi ne ostaju u smrtnom zaboravu, kao što se ne mire sa ovakvom crnogorskom smrću.
Kad dobar čitalac uzme knjigu u ruke, otvori, pročita stranicu i odbaci s riječima: „Ovdje nema šta da se vidi“, misli upravo suprotno, od onoga što je rekao. Upravo misli: Ovdje nema (ni)šta da se ne vidi. Jedino knjiga ima neki značaj ako u njoj ima nešto da se ne vidi. Ne znači da je u njoj nešto sasvim mračno, adsko, novocrnogorsko. Ne. Ovaj paradoks se razrješava progledanjem, ulazeći u trag onom što se sakriva (ne vidi!). To jest – u njoj se projavljuje ono što se ovim očima ne vidi. U njoj se vidi ono što se ne da sagledati. Ova je knjiga povezana s nevidljivom knjigom. Ova je knjiga nastala dejstvom nevidljive knjige. To bi progledanje moglo biti i spas za ovakvu Crnu Goru, koja jaše na adskoj zvijeri. Ali, i u Crnoj Gori, ovakvoj kakava je, sačuvani su kontrasti i paradoksi. Reklo bi se da sva ova grdna državotvorna galama, samo hoće da taj dublji i tiši glas, to dublje saznanje na kojem stoji, uguši i zatrpa.
Luča mikrokozma je došla iz nekog prostora koji se ne da dogledati. Dejstvom neba. Dejstvom nevidljive knjige. U njoj je, što se tiče naše poezije, najdublje sagledano porijeklo čovjekovo, a u njoj kao da i ne postoji spljašnjeg svijeta. Luča je proslavila slobodni državotvorni i kosmotvorni duh. Eto, recimo, i zato su tako uzavreli patuljci duha, koji prave sasvim zemnu državu, zanatsku radnju od-palih duhova, koji su dobro opisani u Luči.
Evo pogledajmo, kako smo danas ovdje, sred realnog svijeta sluđeni u odsustvu nevidljive knjige. Svi u teškim nesporazumima, grdnom zaboravu, bunilu, buncanju, tuči naslijepo, pod torturom propagande koja ne da oka otvoriti. Knjige koje, u takvoj atmosveri, najčešće šire krila su knjige–kokoške, knjige-vrane, knjige-gavranovi, knjige-vrapci, knjige-sojke, knjige-svrake, knjige-ćurke, knjige-ćukovi. Dan-noć nas takve knjige kljucaju u tikve.
Sve te knjige koje se u smutnom vremenu navrane na čovjekov mozak grakću: „Nevidljivu knjigu-orla, izmislili su sanjalice i mitomani, ona ne postoji. Mi smo realnost svijeta, realnost sumračnog mozga čovjekovog. Slušajte nas dok vam ga ne pozobljemo, i ne oslobodimo vas od sebe samih“.
Kad se kaže zbunjenom i izgubljenom čovjeku: „Što si takav kao da su ti kokoške mozak popile“, upravo se misli na ovakvo stanje čovjeka, i naroda.
A što ostane iza kokošaka, to pozoblju vrapci, vrane, i, ćurani...dokrajče miševi.
(Autor je književnik)