- Piše: Milan Mišić

Tramp je ispunio ono što je obećao: u petak, jedan minut posle ponoći po vremenu američke prestonice, stupile su na snagu nove tarife od 25 odsto na više od 800 roba koje u Ameriku stižu iz Kine, u vrijednosti od 34 milijarde dolara.
”Mi nismo pucali prvi, ali smo prinuđeni da uzvratimo”, odgovoreno je na to iz Pekinga, gdje su saopštene uzvratne mjere sa momentalnim stupanjem na snagu.
Time su dvije najveće ekonomija svijeta zvanično započele ono što su kineski mediji opisali kao ”najveći trgovinski rat u istoriji”, čiji će nivo u danima koji dolaze sigurno da eskalira, a za koji niko ne zna kad i kako će da se završi.
”Rat” je možda prejaka riječ: trgovina je svojevoljna razmjena dobara, proces u kojem se, za razliku od pravog rata, ništa ne uništava i nikome ne nanosi šteta, jer u svemu nema nikakve prisile, trgovina je stvar obostrane slobodne izražene saglasnosti i nešto od čega obje strane imaju koristi.
”Trgovinski rat” je dakle metafora za proces u kojem dvije zemlje kazneno oporezuju robe kojima trguju da bi postigle neke ciljeve: uravnotežile svoj trgovinski saldo, zaštitile neku svoju industriju i slično.
Pravila Svjetske trgovinske organizacije, institucije koja održava opštom saglasnošću formiran svjetski trgovinski poredak, dozvoljavaju neku mjeru tarifne i carinske zaštite, što primjenjuje gotovo svaka zemlja, ali se ovaj slučaj smatra nečim sasvim suprotnim - kršenjem tih pravila.
Tramp, koji Kinu optužuje za nefer trgovinu i krađu američke intelektualne svojine, ovim potezom se udvara svojoj izbornoj bazi, Amerikancima koji su gubitnici globalizacije. To su oni koji su ostali bez posla jer njihovo znanje i vještine nisu više potrebni, pošto su, sa jedne strane američke korporacije neke od svojih proizvodnih procesa izmjestile u Kinu i druge (mahom azijske) zemlje u kojima je rad jeftiniji, dok su, sa druge, mnoge poslove radnicima oduzeli roboti i druge ”inteligentne” industrijske mašine.
”Trgovinski ratovi su dobri i lako se dobijaju”, ocijenio je Tramp prije otprilike pola godine kada je najavio ove mjere, što su ekonomisti, poput nobelovca Pola Krugmana, dočekali komentarima da ni on ni njegovi savjetnici nemaju pojma o čemu govore.
Ono što Tramp odbija da prihvati, to je istorijsko iskustvo da trgovinski ratovi lako započinju a loše se završavaju.
Prva posledica je da će robe sa tarifnih spiskove obje strane postati skuplje za svoje potrošače čak za pomenutih 25 odsto, što potom podrazumijeva da će se slabije kupovati.
Šteta je dakle obostrana. Tramp je međutim uvjeren da će Amerika, zbog svoje ekonomske snage, na kraju pobijediti i da će u ovoj igri trgovinskog pokera drugi prvi trepnuti.
Ti drugi nisu samo Kina: tarife u manjem obimu, na čelik i aluminijum, već su zavedene i prema saveznicima, Kanadi i zemljama EU.
Ono što njemu najviše smeta to je što u trgovini sa Kinom, Amerika više kupuje nego što prodaje: američki deficit je prošle godine bio 375 milijardi dolara.
On je međutim posledica podjele rada: Kina je danas jedna džinovska fabrika za proizvode američkih multinacionalnih kompanija, a sa druge strane ona svojim jeftinim robama jednostavno utoljava glad američkog potrošačkog društva.
Sem toga, kako je pokazala jedna studija sistema američke centralne banke iz 2011, od svakog dolara datog za neku stvar sa oznakom ”Mejd in Čajna”, 55 centi je otišlo na račune američkih kompanija koje su kineski partneri.
Početne posledice novouvedenih tarifa će biti da će skinuti po pola procenta BDP na svakoj strani, što međutim ne podrazumeva podjednaku štetu: američki BDP raste po stopi od između 2 i 3 odsto, a kineski između 6 i 7.
Obim kineskog izvoza u SAD je lane bio 506 milijardi, što je međutim samo 19 odsto od ukupnog izvoza kineske ekonomije..
Tramp je pomenuo baš tih 500 miliona, što podrazumeva da mu je krajnji cilj da dodatno oporezuje sve što Amerika kupuje od Kine, ali je teško zamislivo da će to da ostvari.
Njegovim mjerama protive se i oni u čije ime ih zavodi: ”Dženeral motors” je, na primjer, prošle nedelje saopštio da će zbog uzvratnih kineskih tarifa morati da smanji broj zaposlenih, dok je ”Harli Dejvidson”, proizvođač čuvenih motocikala, najavio da će iz istih razloga - zbog posledica trgovinskog rata na sopstveni profit - dio proizvodnje morati da izmjesti izvan SAD. Štetu će pretrpjeti i američki farmeri i, u krajnjem ishodu, svi u čijim proizvodima su komponente koje se prave u Kini.
Ono od čega se međutim najviše strahuje, to je da bi ovo mogao da bude uvod u raspad cijelog sistema međunarodne trgovine što bi donijelo drastično smanjenje njenog obima i do nove velike krize, od koje, kao od pređašnje od prije 10 godina, niko neće biti pošteđen.
Problem je što od onog što je započeo, Tramp bez velike političke štete ne može da odustane i što, kako je to objasnio Pol Krugman, ”strane vlade ne mogu da Trampu daju ono što on od njih traži, zato što traži da prestanu da čine ono što nikako ne čine”.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike“)