U petak je objavljeno istraživanje javnosti u Srbiji. Više od polovine građana spremno je da zbog Kosova i Metohije uđe u rat. Više od trećine bi u rat ušlo da odbrani pretežno Srbima naseljen sjever Kosova, a više od 10% spremno je da u tom slučaju ratuje za povratak cjelokupne teritorije otcijepljene pokrajine pod vlast vlade u Beogradu. Kažu da je najzanimljiviji rezultat ove ankete odnos građana prema pregovorima. Oko 2/3 građana smatra da je „zamrznuti konflikt“ trenutno najbolje rješenje. Istraživači su, tvrde, bili iznenađeni tako visokom podrškom građana zamrznutom konfliktu. Jedan od njih reče kako je to važna politička činjenica o kojoj treba voditi računa. Pitam se: kako da naši političari o tome ne vode računa kada je zamrzavanje konflikta bilo njihova jedina politika u čiju su ispravnost trideset godina uvjeravali građane?
Politika Srbije tokom protekle tri decenije bila je pasivna, reaktivna i njeno jedinstvo zasnivalo se na neaktivnosti i strančarenju. Razmislite da li je od amandmana na Ustav SR Srbije iz marta 1989. godine bilo neke dugoročne, planske aktivnosti Srbije? Pa čak i ti amandmani su više bili usmjereni ka očuvanju režima i komunističke ustavnosti nego što su bili u interesu srpskog naroda i građana Srbije. Zamrznuti konflikt pruža opravdanje vladama da su učinile sve što su mogle. Za to vrijeme za SAD i EU konflikt nije ispod nule, već je odavno u užarenom tiganju. Tokom proteklih deset godina, od nasilnog priznanja Kosova, oni su zabilježili niz uspjeha. Uspjeli su da reintegrišu sjever Kosova u sastav albanske države. U vrijeme kada je proglasila nezavisnost, albanska kosovska vlada nije smjela da pošalje policiju na sjever, niti je kontrolisala administrativnu liniju. Danas hapsi srpske ministre usred Sjeverne Mitrovice, a vraća koga joj drago sa granice. Kosovo je priznato od strane 57% članica UN i član je velike većine međunarodnih organizacija. Dvije vlade u Srbiji su uz pomoć SAD i EU oborene zbog Kosova. Kakav napad na Sjever Kosova? On bi albanskim vlastima u Prištini mogao biti potreban samo ukoliko požele da protjeraju srpski narod. Na Sjeveru Kosova nema više srpske države. Osim možda njihovog zaštitnika NATO-a, ne znam ko bi ih spriječio da učine šta god žele na prostoru sve sjevernijih granica oblasti čiju policiju i granične službe kontrolišu.
Plašim se da većina građana želi da zaboravi na Kosovo i Metohiju. Inače bi Kosovo bilo prvo među prioritetima birača. Naprotiv, ono se prema istraživanjima već tradicionalno, od rata, nalazi na desetom, ponekad i dvanaestom mjestu prioriteta od kojih mnogi (nažalost po mišljenju istog naroda važniji od Kosova i Metohije) mogu da se ostvare samo u saradnji sa EU i SAD. I dok većina građana pokušava da „zamrzne“ Kosovo i zatvori ga duboko u zaborav, pravdajući to interesom nekih budućih generacija koje će biti u povoljnijem položaju i pohitati da ga riješe, jedna aktivna i bezuticajna manjina pozdravlja se glasno u svakoj prilici sa „Dogodine u Prištini!“ i „Dogodine u Prizrenu!“.
Srbija jeste u Kosovo i Metohiju uložila mnogo novca. Razvoj KiM tokom monarhije i socijalizma bio je veliki i imao je visoku cijenu. On je bio loše planiran i neodrživ, ali je ipak taj napor za poštovanje. Miloševićev režim je zloupotrebljavao Kosovo i Metohiju, malo je uradio da trajno ojača srpski narod u pokrajini. Ipak, srpski suverenitet je prema nekim procjenama samo kada je riječ o snagama reda koštao milijardu njemačkih maraka godišnje – kao manji moderan rat. Prema nalazima Vlade Srbije iz 2013. godine, vlast DOS-a je tokom jedanaest godina tamo uložila 2,4 milijarde eura. Pošto stvaranje jednog produktivnog radnog mjesta u Srbiji košta oko 8.000 eura, trebalo bi da je za taj novac bilo moguće otvoriti 300.000 novih radnih mjesta. Dakle što na KiM, što u ostatku Srbije, a u korist državnog suvereniteta u pokrajini. To se naravno nije desilo. Nepromišljene, nepripremljene i neodržive investicije bile su prije svega pokušaj vlada da narodnim novcem opravdaju sopstvenu savjest i greške. Koštuničina vlada omogućila je dvostruke plate zaposlenima na KiM – time je povlastila poltičku manjinu i stvorila „elitu na točkovima“, koja živi u srednjoj Srbiji a radi ili je bar zaposlena na KiM. Ukinuo je i PDV čime nije podstakao preduzetništvo na KiM već grupe kriminalaca koje su manipulisale robom prevoženom preko otcijepljene pokrajine i kasnije prodavanom bez poreza.
Šta su naše elite i većina građana učinile da vratimo Kosovo i Metohiju? Pa mi nemamo činovnike koji govore albanski! Usred Beograda nam taj jezik predaju albanski rodoljubi zagovornici teorije da su Albanci najstariji narod u Evropi. Kada sam prije rata bio vojnik u Gnjilanu, nas iz Beograda bilo je pet puta manje nego što bi trebalo da nas bude. Gdje će Srbija biti za pedeset godina, ako je samo tokom 2017. izgubila 40.000 stanovnika?! Zar nije dakle čudno što je svaka vlada tokom prethodnih trideset godina popuštala, i svaka je u očima rodoljuba na kraju postala „izdajnička“. Čudi ta opšta licemjerna samonametnuta iluzija.
Buduće generacije ne traže od nas da im ostavimo neriješen status Kosova. One od nas ne traže ništa. Mi treba da se pitamo šta smo učinili za ideale u koje vjerujemo i program koji smatramo najboljim za Srbiju. Iskreni odgovor bi nesumnjivo bio porazan.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)