-Piše: Krsto J. Pejović

Svako od nas, kad dublje razmisli i zagleda se u život današnjeg čovjeka, kao njegov najveći problem vidi nedostatak potrebe za istinom, moralom i dobrom. Nažalost, upravo to i jeste stvarnost današnjeg čovjeka i ta istina je pred nama i oko nas. Za to nije potreban neki poseban ispitni postupak ili neka dublja analiza. Takva „istina“ potpuno je saznanje, pa se, onda, s pravom postavlja pitanje: da li to naše živote čini ljudskim? Koje su činjenice do toga dovele, suvišno je pitati. Jasno je da je posrijedi „bankrotstvo morala“, koje dovodi čovjeka do toga da se pita šta je dobro, a šta je zlo. Stiče se utisak da skoro svaki dan dovodi do redukcije etičkih vrijednosti. Interesovanja postoje za neke druge vrijednosti, koje ne poznaju pojmove dobra, zadužbine, legata i fondacije. Posebno ne institut dobra koji je uvijek bio „u pričelju“ dobre priče, dobre volje. Nije narod bez razloga govorio „baci dobro u vodu, naći ćeš ga“. Kao da se ovaj svijet posve udaljuje od poštenja, čime se uveliko potkopavaju činjenja dobrih djela, koja su oduvijek bila pozadina svake date riječi. Ta dobra činjenja potekla su od običnog naroda, i taj obični narod bio je najveći autoritet. Sve je manje onih u svijetu koji se služe sopstvenim razumom. Oholosti je napretek. Jesenjin bi rekao „da je to „odlika sitnih duša“. Vajld bi dodao da „danas ljudi znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu“. Etika savremenog svijeta malo ulaže napora da vrijednosti dođu do naše svijesti. Iako u svijetu nema ničega stalnog, pa ni morala, ne smije se zanemariti činjenica da, kod barem jednog većeg dijela svijeta postoji impuls čovjekovog egoizma. Taj impuls ne smije biti nametnut, bez obzira na to što je prisutan val prilagođavanja savremenog čovjeka neoliberalnoj ekonomiji. Činjenje dobra, ako ga bude što više, treba da bude spas da se moral posve ne ruinira, i davaće realnu nadu, opipljivu osnovu da čovjek savremenog doba „više upozna sebe samog“, a rezultat ne bi smio da izostane. Ta djelatnost je ono što je čovjeku dato samim rođenjem, mada „čovjek nije anđeo“. Čovjek samo dobrim djelima odbacuje svaki porok i time brine o svom stanju. Savremeni čovjek jedino će dobrim stvarima mimoići „harmoniju sklonosti strasti“ novog ekonomskog poretka. Dobrim stvarima se čovjek mora učiti, jer „dobra misao nikome ne dolazi na um prije rođenja“. Iako život u cjelini jeste patnja, pravičan čovjek i ne pomišlja da se obogati na račun drugoga. Zato je dobrota ukoliko čovjek ne nanosi zlo onome „koji je pogođen nepravednošću“. Stoga, normalan čovjek ovog doba mora biti bar sposobni za sažaljenje. I to je dobro, koje se ne može ničim platiti. Taj oblik dobročiniteljstva, udaljuje nepravičnost i time čini osnov čovjekoljublja. Ta konkretna pojava ne može biti nepoznata i nezapažena. Dobročiniteljstvo je zakon dužnosti i njega se hrišćanin mora pridržavati. Običan čovjekov razum ne može zapostaviti obavezu činjenja dobra drugome, što je bezuslovna vrijednost svih vremena. Ta dužnost proizilazi i iz deset božjih zapovijesti. Otuda čovjek ne može usrećiti sebe, ako ne čini dobra drugome. Svijet, ipak, kad-tad, osuđuje čovjeka koji nema potrebu činiti dobro drugome. Nedovoljnost ovog kriterijuma ne oslobađa čovjeka od griže savjesti. Nužno je, dakle, da bar savremeni čovjek misli dobro drugome. Ta želja je, u ovom svijetu punom egoizma, značajna vrijednost koja isključuje mogućnost razaranja morala. Poraz pravog morala postaje nemoguć. Dobrih djela ima još. Moralnih djelatnika ima još. Ukoliko ljudsko dostojanstvo bude granica savremenom egoizmu, nema straha da neće biti činjenja dobra. Ukoliko čovjek bude koristio „sposobnost svog razuma“, neće zaboraviti na moralno dobro, na obavezu da bude pored nemoćnog, bar u zlu. To će pokazati težnju ka krajnjem cilju- ne zaboraviti nemoćnog. Ne smije se smetnuti da Bog „caruje nad nama“, da „pronikne i prožima svojom silom“. Zato se ne mogu zaboraviti riječi Svedenborgova „da je svjesnost, prisutnost Boga u čovjeku“ pa stoga misao o činjenju dobra daje bar više blagih riječi. Inače, humanost prema drugima je ono što nam je ostalo i što nam je darivano od predaka, od naših božjih pastira Svetog Petra Cetinjskog i Njegoša. Bez činjenja dobra „izdat je čovjek u čovjeka“, i to treba da čovjeka sadašnjeg doba opominje da je malo onih koji idu ka dobrom putu, a više onih koje „krase“ sebičnost, pakost, gordost i drugi poroci. Najzad podsjetimo se da dobročinstvo, predanost i požrtvovanje može pokrenuti samo hrišćanstvo. Prema tome, neophodno je više saglasja, sloge i pomoći nego ikada.
Ako se toga ne bude držao savremeni čovjek, zasigurno neće biti dostojan „božjeg carstva“, niti tradicionalnog čovjeka našeg istoka i našeg zapada.
Iako se svijet posmatra kroz obilježja njegovog života, u traganju za izgubljenim dobročinstvom valja podsjetiti na riječi umnog vladike Nikolaja Velimirovića, koji je isticao da „čovjek uči da bar misli o vječnoj dobroti“.