-Piše: Dragan Mraović

Ako Srbina optuže za bilo šta u Sloveniji, na primjer da je branio ustavni poredak SFRJ od teritorijalno-lovačkih terorističkih bandi, njega će nazovidržava Srbija da izruči, jer je bivša ministarka pravde Srbije Snežana Malović, tvorac propale reforme pravosuđa u Srbiji, potpisala sa Slovencima, u ime dosmanlija, sporazum o izručivanju svojih državljana. Od tada niko u Srbiji nije tražio da se izruče slovenački ratni zločinci koji su šumadijskim mladićima u uniformama JNA pucali u potiljak, a koje je bez municije u akciju poslao Ante Marković. Ali, zato je kapetan Vojske Srbije u penziji Dragomir Grujović dobio iz dežele, na kućnu adresu, optužnicu za ratni zločin, jer je 1991. godine, tada kao stariji vodnik, odbranio skladište goriva Mokronog. Ovakva akta, makar i neosnovana, ne dostavljaju se tako u međunarodnim odnosima, već preko ministarstava pravde diplomatskim putem, pa je pitanje koji je to cinkaroš dostavio Slovencima kućnu adresu srpskog časnog oficira i heroja. Akt ovako dostavljen nema nikakvog pravnog osnova, ali je Srbija dužna da reaguje na mučke udarce ove vrste.
Grujović je 1991. bio komandir Odjeljenja za snabdijevanje u pozadinskom skladištu Mokronog kod Novog Mesta. JNA je tu čuvala 7,2 miliona litara nafte i komandant skladišta, kapetan Branimir Furlan, Slovenac iz Novog Mesta, odlučio je da pogazi svoju vojničku zakletvu i oficirsku čast i da skladište i vojsku pod svojom komandom preda u ruke paravojnim formacijama Slovenije. Grujović je znao da „niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju niti da prihvati ili prizna okupaciju SFRJ ili pojedinog njenog dijela“. Takvi akti su protivustavni i kažnjavaju se kao izdaja zemlje. Slovenački oficir u JNA je izdao zemlju i Grujović je pucao u Furlana – tri metka ispod pojasa. Onesposobio ga je za izdaju i predao ga je sanitetu Slovenije. U skladištu, iz kojeg su pobjegli vojnici Slovenci i Albanci, ostali su Grujović, zatim vodnik Dejan Kovačević, koji se kasnije okumio s Grujovićem (inače je Hrvat), i još trideset i tri časna vojnika. Ova posada je, prijeteći Slovencima da će, ukoliko bude napadnuta, dići u vazduh rezervoare s naftom, mjesec dana čuvala i do primirja sačuvala svu imovinu, naoružanje i vojnike. Jer ima Srbija uvijek Sinđeliće, majora Tepića, kapetana Grujovića. Na početku blokade skladišta, neuropsihijatri dežele procijenili su da Grujović ne može izdržati duže od 72 sata opsade. Kad su vidjeli da Srbi ne mare za psihijatriju, Slovenci koji nikada nijesu imali Karađorđa, ponudili su srpskom starijem vodniku 500.000 maraka da bez problema ode iz Mokronoga, što je on odbio... Uvijek ima onih koji ne shvataju da ima stvari koje se ne kupuju i ne prodaju. Takve vrijednosti EU ne poznaje. Grujović sada poručuje da živ neće ići Slovencima.
I šta će sada Srbija? Da ga isporuči i tako ubije svoga heroja!? Mogla bi u zamjenu za njega da isporuči Snežanu Malović i ponudi Slovencima pride 500.000 eura. Oni bi pare i uzeli, ali nju ne. A mogla bi Srbija i da provjeri kako je „Merkator‘‘ na Novom Beogradu izgrađen bez nekih papira, a žena ondašnjeg ministra spoljnih poslova Gorana Svilanovića postala neki direktor u tom „Merkatoru‘‘ za 4.000 maraka, pa da zatvori „Merkator‘‘. To bi već bio jak adut Srbije protiv ovakvih prijateljskih poteza Slovenije.
A Srbi treba da upamte ime heroja kapetana Dragomira Grujovića.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)