- Piše:Magda Peternek

Svi smo mi mamini i tatini sinovi, a bogami i kćerke. Prirodno je da se volimo uzajamno, poštujemo i cijenimo. E, sad što ima izuzetaka sa obje strane, nije mi baš ni milo ni drago, ali svašta je i svakoga ovaj život natovario sebi na leđa, pa dokle će doguratu, ne zna se. U svakom slučaju, neka mu je Bog u pomoći.
Ona uvriježena misao, a za mnoge i tvrdnja da su očevi više vezani za žensko čeljade, a majke za sinove nije mi nikada prionula ni za razum ni za srce. Skloni smo da u mnogo čemu generalizujemo stvari, i da pojedinačne i individualne slučajeve svrstavamo u jedan koš. Dakle, ne mislim da roditelji mogu svoju ljubav prema djeci rascjepkati i podijeliti, odnosno da se jedno dijete može voljeti više od drugog. Onaj ko to može sigurna sam da će kad-tad dolijati do mog „biča’’. Međutim, onaj koji će danas ’’na velika vrata’’ utrčati u disciplinu zvanu „bičevanje’’ biće i glavom i bradom, niko drugi nego „tatin sin’’. Nije to, dragi moji, onaj sin što se voli i vaspitava kao i ostali sinovi ovoga svijeta, niti je to onaj tata što ima sina kao i sav ostali svijet. Jok, to je najblaže rečeno, kombinacija onih kojima uzajamna ’’podrška’’ izlazi iz okvira porodičnog gnijezda i moralnih vrijednosti.
Da bi se bio takav tatin sin, mora se imati tata zvani tata-mata. A, da se ima, ima se. Takvog tata-matinog sina na pravi način opisao je Nele Karajlić sa svojim ’’Zabranjenim pušenjem’’ riječima-’’ Jede se kavijar, pije se džin, ima se para ima se s čim, jer ja sam guzonjin sin’’. Izvinjavam se širokim narodnim masama na ovoj ’’zaobljenoj i pozamašnoj riječi, ali ona u pravom smislu, a bogami i obliku opisuje i dočarava ovu ’’dobitnu’’ kombinaciju. Tata je dakle, opasna zvjerka, lik(nikako ne mogu reći ličnost) koji suvereno vlada svojom, a i tuđom teritorijom. ’’Turio’’ je tata-mata šapu na sva vrata, to mu nekako i priliči,tako da tatin sin može bez po’ muke da se šepuri i diči.
Ipak, moram biti realna, pa napomenuti, da ovaj mališan u svom ranom djetinjstvu nije ni slutio kako ga ’’težak’’ posao čeka. Nije on imao pojma da će mu tata-mata jednog dana umjesto bijesnih kola, kupovati kule i gradove. Kad je ovo djetence stasalo u tatinog (čitaj slobodno u guzonjinog sina) lako mu se bilo navići. Fino li je, Bože mili, baškariti se u tatinim ’’plodovima rada’’. Kad pomisli koliko je samo’’muke i truda’’ njegov ’’prvi čovjek’’ preturio preko glave, ne bi li njemu dodijelio titulu moćnog džabalebaroša. Nije to za potcjenjivanje, brale moj. Nije bio lak put njegovom tati na toj dugogodišnjoj dionici ’’stvaranja’’. Namučio se tata-mata prodajući i preprodajući svu imovinu ’’tamo nekih’’, što su se vjekovima borili da stvore i opstanu na svom ognjištu. Trebalo je tati-mati mnogo ’’odricanja i hrabrosti’’ ne bi li uništio sve ono što su njegovi preci humanošću, dostojanstvom i poštenjem izgradili. Teška je ’’muka’’ njegovom tati pripala što mora nad tuđim mukama da se sladi. Niko drugi kao njegov tata, nije tako uporno i sistematski spremao teren za njega, svoj jedinog sina. Namučio se pošteno radeći na crno, da bi njegovom sinu svanuli svijetli dani. On-glavom i bradom tatin sin, mora u svakom trenutku biti svjestan ’’snage i postojanosti’’ svoga tate, i jednim ’’zdravim i pravim’’ rasipništvom udijeliti mu zahvalnost. Znaće on to i te kako da cijeni, pa će mu zauzvrat predati krunu gospodara tatinih sinova, i tako nastaviti šićardžijsku tradiciju. Znaće tatin sin kako da usmjeri svoju ’’intelektualnu moć’’ i svoju ’’maestralnu viziju’’ prenese na buduća pokoljenja. Znaće, jer imao ga je ko naučiti i dobro ’’podmazati’’. A, podmazano sve lakše klizi, pa nije lud da se zaustavlja.
Ja ću se, dragi moji, ipak ovdje zaustaviti i ovu pisaniju privesti kraju. Ali, naravno, samo za danas. ’’Vidimo se’’ ponovo na starom mjestu. I da potvrdim a i zaključim- Ne volEm ’’tatine sinove’. Ni ja ni moj bič, jer su ’’tatini sinovi’’ doživotni kič.
(Autor je pjesnik)