- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Prije godinu dana predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić zakleo se da će braniti suverenitet čitave zemlje, a posebno jednog njenog dijela – Kosova i Metohije. Već poslije nekoliko sedmica, počeo je da govori o „bolnim rješenjima“, o „ranije upropašćenim prilikama“ i o „raskidu sa mitovima“. Čudno, pošto se u Ustavu Republike Srbije iz 2006. godine AP Kosovo i Metohija spominje samo na tri mjesta. Prvo i, kako su tada tvrdili najvažnije, u Preambuli, dakle deklarativnom uvodu Ustava koji se nikoga ne tiče i čije kršenje (pošto je riječ o jednoj izjavi, a ne o dijelu Ustava), koliko mi je poznato, nikada nije uočio neki Ustavni sud u svijetu. Na drugom mjestu Kosovo je spomenuto u predsjedničkoj zakletvi. Donoseći Ustav jednim nategnutim i na razne načine plaćenim konsenzusom, tadašnji radikali (Nikolić i Vučić su sa 80 odsto stranke i 150 posto birača izašli iz SRS-a i nazvali se naprednjacima nepune dvije godine kasnije) i Koštuničin DSS željeli su da naprave neprijatnost ondašnjem šefu države Tadiću. On je, takođe, bio dio ustavne koalicije, ali je njegova Demokratska stranka vodila poliku „Evropa nema alternativu“. DSS i radikali su nizom poteza pokušavali da Tadiću i DS-u učine poziciju što težom. Donesene su deklaracije o vojnoj neutralnosti i, što se tada činilo još važnijim, odluka o tome da se bez potvrde suvereniteta države nad cjelokupnom njenom teritorijom ne ide dalje u procesu uključivanja u članstvo EU. Tadić se izvukao i dobio podršku građana za upravo suprotnu politiku. Vučić i Nikolić su naučili lekciju. Da bi dobili vlast nije dovoljno da ubijede u nešto najsiromašniju i najmanje obrazovanu trećinu stanovnišva Srbije. Tako su i oni naučili priču sa dva kraja, da jedno misle, drugo govore, a treće rade - gdje Evropa nema alternative ali se vodi jedna politika nesvrstanosti, dok o nacionalnom zavjetu, najskupljoj riječi „Kosovo“ („i Metohija“) i savezu sa Ruskom Federacijom da i ne govorimo (jer ko bi sa Moskvom i Pekingom uopšte i bio saveznik kad je opozicija ili izdajnička ili budalasta, a svakako na ivici cenzusa).
Tako je Vučić tokom protekle godine bio besomučno slavljen od tabloida koji su očekivali isporuku ruskih S-300 kako bi umlatili cjelokupnu NATO avijaciju, čiji su urednici kleli u Soroša, pronalazili skrivene muslimane i agente katarskog emira u opoziciji, busali se na TV-u o tome kako plaču za vrijeme trajanja vojne parade u Moskvi, u očekivanju kombinacije „ukrajinskog i makedonskog scenarija“, psovali maštovitije i besramnije od Šešelja... Na drugoj strani Vučić je jasno i nedvosmisleno govorio da je spreman da prihvati nezavisnost Kosova, da omogući stupanje Kosova u Ujedinjene nacije... Ali, pod uslovom da Srbiji nešo drugo bude dato zauzvrat. Jedno vrijeme je zauzvrat očekivao makar dio teritorije AP Kosova i Metohije, a poslednjih mjeseci je spreman da primi bilo šta što bi građane moglo da uvjeri da je postignut nekakav makar i truli kompromis.
Prije desetak godina Vučićevi radikali su javno proklinjali sve nas koji smo tražili podjelu pokrajine, autonomiju za srpski narod koji ostane u enklavama i srpski suverenitet nad pet svetinja... Pozivali su nas da damo 12,5 odsto svojih stanova, a ne isti procenat države koja nije naša, nego je njihova. Prizivali su šešeljolika i vučićolika božanstva da nam donesu teške bolesti, a ako ne nama, makar našoj djeci... Jer poznato je - Vučić i Nikolić, posebno sinovi ovog drugog, poginuli su na „Kosovu ravnom“ 1999. da bi njihov gazda Milošević mogao da nerećnom narodu kaže kako smo ratovali zbog Rezolucije 1244, inače jednog lažljivog i podlo napisanog papira koji nam je predstavljen kao pobjeda vrijedna pogubnog rata koji smo predali, izgona naše države sa Kosova i bar polovine tamošnjih Srba. Danas jedan novi Vučić - Vučić sa gej-premijerkom, Vučić koji sarađuje sa SAD i Njemačkom, Vučić koji se ponižavao pred Hilari Klinton, koji je u Srebrenicu otišao skrušeniji nego Boris Tadić i Saša Janković zajedno – najavljuje referendum. O čemu? Narodna skupština pod njegovom vlašću ne raspravlja ni o državnom budžetu, njegovi najamnici koji tvrde da su poslanici naroda podnose stotine amandmana na tekst koji je predložila njihova Vlada i tako troše vrijeme namijenjeno debati. Vučić je bio ministar kada smo 1999. NATO-u i Albancima predali Kosovo, zamjenik premijera i premijer bio je kada smo briselskim sporazumima prihvatili da srpski narod bude dio albanske „Republjik Kosova“. O tome Skupština nije raspravljala, niti se narod izjasnio na referendumu. Vučićev režim i danas pravno goni Haradinaja za koga su, baš kao i za Tačija, glasali srpski poslanici aktuelnog saziva kosovske skupštine čiju je izbornu listu podržao Vučić!
Kakav referendum? To su nedemokratski referedumi na kojima je samo pitanje da li će vlast istjerati dovoljno građana na birališta. Referendumi koji ne odlučuju između dvije promišljene, već potvrđuju i daju legitimitet jednoj ličnoj i suštinski nedemokratskoj politici.
I dok na jednoj strani pokušava da glumi dva lika istovremeno – Šešelja i Čedomira Jovanovića, Vučić ne zaboravlja svoje političke korijene. Vrijeđa opziciju, kriminalizuje je i izigrava sudsku i izvršnu vlast. Gotovo svakog mjeseca Vučić otkrije neku kriminalnu mrežu. Dosad ni Mišković, ni Kosmajac, ni Rodić, ni Đilas... nisu imali razloga za brigu, sud ih je oslobađao, ili uopšte nijesu procesuirani, a često su obeštećivani, što međutim ne znači da je Vučić (tradicionalno ljut zbog neefikasnosti države) na kraju bio nezadovoljan...
(Autor je istoričar i docent na
Filozofskom fakultetu u Beogradu)