- Piše: Milutin Mićović

„Sve sam uradio za vas, a vi ništa, rđe jedne. To vam moram ovdje, na Orlovom kršu, reći. Neka sve sluša i vladika Danilo, koji ne prestaje da sluša crne crnogorske rasprave. Koji i danas gleda jado narod. Koji i danas proklinje čas u koji se rodio, naročito kad vidi vas kakvi ste mu, i kako vas je Bog nizašta stvorio. Kako drijemate nad punim koritom, koje sam vam nasuo. A nijesam vam nasuo korito da kusate i drijemate, nego da se bavite svijetlim crnogorskim poslovima. Obećali ste da ćemo graditi „novu Crnu Goru“, a vi ste sad zbunjeni, zburljani, bez smisla i jezika. Đe vam je crnogorski jezik, crna vam pamet ka‘ je. Đe vam je crnogorski um, crnogorska logika i botanika, crnogorska fizika i matematika, crnogorska meteorologija i astrologija, crnogorsko nebo...?
Samo vas zanimaju računi u bankama... Ja mislim da je pjesmu „Orao i svinja“ Njegoš napisao da se u njoj prepoznate? Prije 200 godina vidio vas je, da oprostite, kao „svinje na punom koritu“. Uzmite tu pjesmu pa čitajte, i vidjećete ko ste. Nijesam vam to ja pisao nego Njegoš. Hoću li ja sam da budem orao, a vi samo to što ste? Bez trunke savjesti, bez božanske iskre. Pa da nijeste rekli da možemo napraviti Crnu Goru iz Crne Gore, ne bismo je pravili. A evo smo je napravili, ozidali, okrečili, ali je iznutra ostala šuplja, prljava, posvađana, hajdučka pećina. Đavoli se u njoj samo žene. Što je bilo do mene, ja sam uradio, to i vi vidite, iako ništa ne vidite. Evo odvojio sam je od srpstva, od Kosova, od Lovćena, od Rusa, a svezao je s Vašingtonom, i utvrdio strašnim NATO paktom. Pa je li malo to? Pa cijenite li vi tolike moje zle napore? Pa noramalan čovjek ne može učiniti što sam ja učinio. Tri stotine godina prijateljstva s Rusima bacio sam pod noge jer ovaj put nove i mile nam Crne Gore tako zahtijeva. Nije bilo meni lako uvrijediti moje pretke, vladike i junake crnogorske, ali naš put nove, i najnovije Crne Gore zahtijeva da budemo i monstrumi, sve za dobro naše mile nam hiljadugodišnje države. Pa izdadoh Kosovo i Metohiju, gdje su naši stari krv prolivali za krst časni i slobodu zlatnu. Pa istjerah ćirilicu iz našeg Montenegra, iako je ostala na licu našeg utučenog naroda. Pa svako zlo učinih radi vas, i radi budućnosti naše mile Crne Gore, koja uspješno briše sa svog lica i srpstvo i pravoslavlje, žigove staroga ropstva crnogorskoga. Sve učinjeh, a vi još ni azbuku crnogorsku ne napraviste kako valja.
Velika djela ne mogu se činiti bez velike fantazije i vjere da se svaka stvarnost može promijeniti, da se ni iz šta može stvarati. Ne treba da vjerujete u Boga, to je prošla priča, treba da vjerujete u novu Crnu Goru, ničim neopterećenu, pa da za nju uradite i ono što ne možete. Obećali ste da možete i ono što ne možete. Obećali ste crnogorski jezik, crnogorsku crkvu, crnogorsko pamćenje, crnogorsku svemoguću fantaziju koja stvara iz nigdje i ništa. Obećali ste, a ja vidim da samo drijemate na punom koritu, kao ono živinče u Njegoševoj pjesmi. Nijeste ni Njegoša čitali, crna vam pamet? A proizveo sam vas u visoke državne odvjetnike, diplomate, istoričare, naučnike, pjesnike, filozofe, filologe, akademike, genije. Šta hoćete još?
Podijelio sam sjekirom i maljem svoj narod napola, misleći da ste vi bolja polovina, misleći da ćete uz državnu pomoć postati cjelina- cijela, svijetla, evroamerička Crna Gora, koja nije mogla ni da sanja, da to može nekad biti.
Šta mi pričaju ovi potučeni Srbi da je još uvijek Crna Gora država i duh Petrovića? A u vrijeme Petrovića nije imala ljeba da jede, a serdari i glavari išli su okrpljenih džemadana, razdrtih košulja, i propalih kapa. A pogledajete vas, gospodo - kao da ste sa engleskog dvora. Ne fali vam ništa osim pameti i obraza. Prokleću vas ovdje uz pomoć vladike Danila. Nijeste dostojni na Orlov krš ni da izađete, ali morao sam, baš ovdje da vam protumačim Njegoševu pjesmu „Orao i svinja“. Nijesam filolog, ali jesam čovjek i bastadur. Ali nemam s kime biti. Hoću li i ja da vapijem: „a ja što ću ali sa kime ću...“ Crnogorski Srbi očima me ne mogu vidjeti, mrak sam im na oči, a vi, kojima donesoh novu crnogorsku svjetlost, nemate snage ni da me u oči pogledate. Ne zahvaljujte mi se riječima, više te bljuvotine ne mogu slušati, zahvalite mi obećanim djelima, koje sam vam unaprijed isplatio. Ne žmirkajte i ne namigujte sa punog korita i iz dremljivih državnih fotelja. Nijesam vas tamo posadio da nikakvog roda ne donosite.
Ja učinjeh za Crnu Goru i ono što je bilo nemoguće, a vi ne mogaste za sve ove godine ni dva slova smislom uposliti“.
(Autor je književnik)