-Autor: Miroslav Lazanski

Još je iranski šah Reza Pahlavi 1974. godine rekao: „Ako se male države budu naoružavale nuklearnim sredstvima i Iran će imati atomsku bombu prije nego što to iko može i da zamisli.” Šah je otišao, a u maju 1979, samo tri mjeseca nakon što je Homeini preuzeo vlast, najpoznatiji iranski stručnjak za atomsku energiju, Fereidun Fešaraki, uhapšen je i izveden pred najbližeg Homeinijevog savjetnika, ajatolaha Muhameda Beheštija. Umjesto strijeljanja, iranskom naučniku ponuđeno je da radi na supertajnom projektu nove vlade u Teheranu, programu iranske atomske bombe.
„Vaša je sveta dužnost da napravite ovu bombu za islamsku republiku”, rečeno je Fešarakiju. „Naša civilizacija nalazi se u opasnosti i mi moramo tako da postupimo”, dodao je ajatolah Behešti.
Fešaraki je bio iznenađen i primijetio je da će taj program zahtijevati velika sredstva. Odgovor je bio precizan: „Ti se troškovi mogu podnijeti i mi moramo da počnemo s realizacijom projekta. To je naša dužnost.”
Vrijeme je prolazilo, Iranci su radili u tišini, želje i entuzijazam polako su se pretvarali u stvarnost. Ako je još šah označio odnos Irana prema atomskom oružju, činjenica je da je još tada Iran posjedovao solidnu nuklearnu infrastrukturu. Ajatolasi su samo nastavili tamo gdje je šah stao. Jer, Iran je sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka započeo s izgradnjom četiri nuklearna reaktora: dva njemačkog porijekla i konstrukcije u Bušeru i dva nuklearna reaktora francuske proizvodnje u Barkuinu. Još četiri reaktora bila su tada u planovima. Još tada su iranski naučnici predložili šahu brži i jeftiniji put do atomske bombe. Zaključivši da je svrha šahovog nuklearnog programa, zapravo, skupljanje dovoljne količine vlastitog plutonijuma za bombu, oni su predložili da se investicije za nuklearni program ograniče na četiri reaktora, te da se izvrši nabavka goriva pogodnog za stvaranje atomskog oružja. No, šah je ubrzo morao da ode s vlasti i program je stao.
Nakon sastanka u maju 1979. sa Beheštijem, Fešaraki je predložio okupljanje posebnog tima naučnika koji će raditi na programu nuklearnog oružja. Naravno, u te svrhe ajatolasi su morali Fešarakiju da dozvole da putuje u inostranstvo kako bi prikupio tim naučnika za program. Bila je to greška ajatolaha, jer se sa prvog putovanja u SAD Fešaraki nije vratio, a CIA je saznala sve šta ajatolasi u Teheranu planiraju. Nekoliko mjeseci kasnije, Behešti je poginuo u jednom čudnom napadu u Teheranu.
S početkom iračko-iranskog rata 1980. iranska želja za atomskom bombom postala je prava opsesija. Teheran nije gubio vrijeme i u ljeto 1982. otpočeli su pregovori sa njemačkom kompanijom KVU o dovršenju dva reaktora u Bušeru. Pregovori sa Njemcima nastavljeni su sve do 1985, kada je vlada u Bonu odlučila da zbog iračko-iranskog rata, a Njemci su tada prodavali Iračanima borbene helikoptere, dakle, da obustavi rad na reaktorima u Bušeru. Fešaraki je tada objašnjavao da je reaktor „Bušer-1” bio gotov 75 odsto, nedostajalo mu je samo jezgro, a reaktor „Bušer-2” oko 60 odsto. U proljeće 1986. godine u Bušeru je održana velika konferencija o nuklearnoj tehnologiji na kojoj su bili prisutni i svi iranski studenti atomske fizike koji studiraju u inostranstvu. Od vremena te konferencije, većina iranskih napora na jačanju nuklearnih sposobnosti usmjerena je na centar za nuklearno istraživanje ‚‘Amir Kabir‘‘ koledža u okviru Teheranskog univerziteta.
Prema članku koji se 1982. pojavio u časopisu „Nukleoniks vik”, Indija je tada ponudila Iranu da završi izgradnju reaktora i da obuči iranske tehničare za rad u njima. Navodno je tu ponudu iznio tadašnji indijski ministar trgovine Šiv Radž Patil.
Na univerzitetu u Teheranu postojao je u to vrijeme jedan istraživački reaktor američke proizvodnje koji je mogao da se iskoristi za dobijanje plutonijuma-239, a to je standardni materijal za pravljenje atomske bombe. Plutonijum-239 umjetni je nusproizvod fisije, do koje dolazi u nuklearnim električnim generatorima i nakon određene obrade moguće ga je koristiti kao atomski eksploziv. Plutonijuma-239 sve je više u svijetu i zbog većeg broja nuklearnih elektrana, a za atomsku bombu, čija eksplozija uništava grad od milion stanovnika, potrebno je samo 10 kilograma plutonijuma.
No, ukoliko Teheran krene u potragu za uranom, kao drugim putem ka atomskoj bombi, ima na raspolaganju velike količine urana u provinciji Jazd.
U međuvremenu, Izrael se postarao da kompjuterskim virusom zaustavi iranske centrifuge, a i dosta je iranskih atomskih naučnika likvidirano na ulicama Teherana. Postignut je i međunarodni sporazum o zaustavljanju iranskog atomskog programa iz kojeg su Amerikanci sada jednostrano izašli. Jer, navodno se Iranci nijesu pridržavali odredbi sporazuma.
Teheran sada prijeti da će nastaviti svoj nuklearni program ako evropske banke prestanu da posluju sa Iranom i ako se EU pridruži novim američkim sankcijama prema Iranu. Za Izrael je „crvena linija” prisustvo proiranskog Hezbolaha na granici Izraela i Sirije, prisustvo iranske vojske u Siriji, iranska atomska bomba i iranske rakete dometa 2.000 km. Izrael je odlučan da sve to spriječi i po cijenu većeg rata. No, objektivnosti radi, za prisustvo Hezbolaha i Iranaca u Siriji krivi su oni koji su pokušali da sruše Bašara el Asada i pocijepaju zemlju. To bi Izrael trebalo da pita SAD.
U svakom slučaju, stvari na Bliskom istoku idu ka velikom ratu. A Evropi slijede novi milioni izbjeglica sa tog prostora...
wwwpolitika.rs