-Piše: Milan Mišić

Sve je u jednom momentu izgledalo sasvim ružičasto: jedan predsjednik SAD će 12. juna u Singapuru po prvi put sjesti preko puta lidera jedne od najnepoćudnijih država i ubijediti ga da mu preda ključeve svog nuklearnog arsenala. To će biti veliki doprinos globalnoj bezbjednosti, za šta će Donald Tramp biti ovjenčan Nobelovom nagradom za mir.
Samit između Trampa i Kim Džong Una u četvrtak je međutim (ne)očekivano otkazan neobično intoniranim Trampovim pismom sjevernokorejskom lideru. Njemu se Tramp obratio kao ”Vaša ekselencijo”, da bi potom, poslije konstatacije da se samit otkazuje, uslijedio koktel prijetnji i nada („ne oklijevaj da me pozoveš ili mi pišeš”) što je ostavilo utisak da je korejski problem stvar njihovih ličnih, a ne odnosa dviju država.
Ode dakle Nobel, a ostaju prerano izliveni komemorativni novčići na kojima su likovi Trampa i ”vrhovnog lidera Kima” kako se gledaju oči u oči, koji će po svoj prilici završiti u rukama kolekcionara i postati simbol brzopletosti, konfuzije i naivnosti u središtu američke moći.
Šta je proizvelo ovaj obrt? Pa, najkraće rečeno, način na koji američki predsjednik vodi spoljnu politiku. Nešto što je, s obzirom na problem i njegovu važnost – Sjeverna Koreja je uvjerljivo pokazala da je postala nuklearna sila, sposobna da svoje atomske bombe raketama dobaci do teritorije SAD – trebalo da bude trijumf pažljive diplomatije, od početka je počivalo na improvizacijama i završilo se neizbježnim debaklom.
Veliko iznenađenje je prije svega bilo Trampovo saopštenje da je prihvatio samit sa Kim Džong Unom, kome je prije toga prijetio da će biti izložen „bijesu i vatri” američke sile i koga je nazivao „bucmastim raketašem” (da bi mu ovaj uzvratio titulom „starkelje”).
Samit je najavljen 8. marta, poslije posjete južnokorejskog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Bijeloj kući, kada je Trampu prenio poruku da je Kim Džong Un spreman za sastanak na vrhu, na kome bi se razgovaralo o denuklearizaciji Korejskog poluostrva.
Uvjeren da je to rezultat njegove strategije ”maksimalnog pritiska”, kojem se, eto, u Pjongjangu podleglo, Tramp je ponudu odmah prihvatio, što je svugdje dočekano kao šansa da on uspije u onome u čemu nekoliko njegovih prethodnika nije – da konačno Sjevernu Koreju od međunarodnog parije prevede u društvo nacija sa kojima se može sarađivati.
Veoma brzo je, međutim, postalo očigledno da se Tramp nije baš udubio u suštinu problema. Kim jeste predložio „denuklearizaciju”, ali taj pojam je u Trampovoj optici imao drugačije značenje od Kimove.
Tramp je već bio uknjižio još jednu ”pobjedu”, koju je pripisao svojoj pregovaračkoj vještini i „umjetnosti pogađanja” koje je u Bijelu kuću unio iz svoje karijere biznismena, preduzimača i trgovca nekretninama.
Bilo je to trčanje ždrebeta pred rudu, jer se nije potrudio da prouči istoriju ranijih pregovora sa Pjongjangom, čija je pouka da režim Sjeverne Koreje ni u snu ne namjerava da se razoruža, pošto mu je nuklearni kargo u interkontinentalnim raketama jedina polisa osiguranja. Spreman je, međutim, za razgovore, pogotovo za samit koji bi njihovog velikog vođu statusno izjednačio sa predsjednikom najmoćnije države svijeta.
Ključ neuspjeha je po svoj prilici bila Trampova sujeta: polakomio se na mogućnost da bude ovjenčan Nobelovom nagradom i bio zaslijepljen podrškom koja je u tom pogledu počela da pristiže iz redova republikanaca i sa mitinga njegovih sledbenika.
U međuvremenu su, doduše, obavljeni neki važni poslovi: Majk Pompeo, prvo šef CIA, a sada na mjestu šefa diplomatije, odlazi u dvije tajne misije u Pjongjang. Kim Džong Un poslije toga čini neke gestove dobre volje: oslobađa trojicu Amerikanaca koji su bili u zatvoru kao američki špijuni i otvara vrata gomili zapadnih novinara za čije kamere organizuje javno rušenje (zemljotresom već onesposobljenog) poligona za nuklearne probe.
Sve bi možda ostalo na kolosijeku da novi Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, osvjedočeni ”jastreb” Džon Bolton, nije bacio diplomatsku granatu, zaprijetivši Kim Džong Unu da će, ne prihvati li američke zahtjeve, doživjeti sudbinu Muamera Gadafija, koji se na pritisak Amerikanaca 2003. odrekao svog tek začetog nuklearnog programa, da bi ga osam godina kasnije brutalno likvidirali od Amerike podržani pobunjenici.
Na ”Libijski model” se potom pozvao i Tramp, što je izazvalo razumljivo žestoku verbalnu reakciju Pjongjanga, a što je onda bio povod da Tramp otkaže samit na kome sigurno ne bio dobio ono što je bombastično najavljivao.
Neto rezultat je da je sve vraćeno na pređašnje stanje, ali sa oslabljenim kartama u rukama Trampa i nešto ojačanim špilom Kim Džong Una. Poslednje vijesti pak govore o novom obrtu – da je samit ipak moguć – što samo proizvodi novu zbrku i donosi nove potvrde o krizi američkog liderstva na globalnoj sceni.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike‘‘)