-Piše: Milisav S. Popović

Vidio mu je modrice na rukama i licu. I jednu rozikastu štraftu na vratu, što će uskoro u plavu da pređe. Koljeno mu je već danima zgnječeno.
-Šta je bilo ovog puta?
-Nijesam htio da ubijem zeca.
-A juče?
-Juče me tukao zbog, zbog... - pokušavao je da se sjeti -... zbog toga što sam prosuo trešnje.
Mjesec je umirio taj mučni momenat tišine. Vukodlak se samo nagnu i tužno pogleda dječaka u skrivene oči.
-Želiš li da te vratim kući?
Maleni skrenu pogled i odmače se pola koraka. Pa onda naglo zagrli zvijer.
-Nemoj... molim te - tu, u mraku guste šume se osjećao bezbjednije. Kući ga je čekao užas od čovjeka. Rmpalija sa rukama od željeza. Sa obrvama od uglja. Da tragedija bude veća, tek mu je bio rođak. Onaj što je njegove roditelje zamijenio... što ga je, čoče, prihvatio. Udomio. A bolje da nije. Njemu nije falio otac što bije... a gad mu je to donio.
-Dobro, dobro de... - tu sam ti ja, ne plaši se.
-Puklo je, znaš... puklo je još više.
Odnekud odozgo, između krošnji, glava zmaja se primače i zabrinuto njušnu čupke klinca u zagrljaju zvijeri.
-Daj da vidim!
Trebalo je malo trenutaka, a onda je zavrnuo krpe oko sitnog koša. Zgasnuti purpur od srca je slabašno udarao... prelomljen na više djelova kao školjka koja iz pustinje gleda na more, a zna da je zakasnila.
-Sad ću da ga ubijem! - zmaj urliknu - Idem sad da ga pojedem!
Dijete smjesti dlan na njegovo lice, kao što bi nožice leptira smirile razjarenog bika.
-Nemoj... - pomazi mu krljušt oko očiju -... samo bi se otrovao.
I opet je mjesec znao kad da se okrene, da bi se suze skotrljale.
-Koliko je još ostalo? - pogleda ih obojicu - Koliko dok se ne raspukne potpuno?
Zmaj udahnu i huknu vatru visoko. Nije imao načina da kaže, a da ne crkne.
Vukodlak je umio bolje s riječima, iako će ga ono što će reći, pocijepati do mjesta gdje su se beba i vuče dodirnuli dušama, i tako prepleli zanavijek.
-Još malo... - liznu mu čuperak -... još jako malo, mili moj dječače.
Kako izustiti da će biti dovoljno još samo jednom da ga istuče, da mu još jednom polomi koščice što su ionako jedva srasle... srasle drugačije. I da će da ubije srebrni val života, pa da purpur prestane da tinja u grudima tog osobenog stvora. I da dijete, voljeno od mrtvih roditelja, pođe njima od ruke sukrvnog krvnika. Udomitelja.
-Drago mi je znate... - osmijehnu se kao kad zatreperi poslednja zelena travka s jeseni -... drago mi je što će onda konačno prestati da boli.
Sad je već mjesec lice sklonio iza oblaka.
-Ali mi je žao... - smjesti dlanove na šapu i vatrenu kožu prijatelja -... što se više neću družiti s vama.
* * *
Smjestili su ga na prag. Usnulog i utopljenog. Bližila se zora, pa su znali da imaju jako malo vremena... Miris purpura im nije dao da se odvoje od njega. Zmaj, veliki kao tri hrasta i devet topola skrušenih krila je mazio modra mjesta, a vukodlak je recitovao neke od nikad izgovorenih stihova. Uspavanka od pjesme i dodira, što bi svaku bol odagnala.
Sunce se pomaljalo, i sve što je od bajke sačinjeno, ako u šumu ne bi pobjeglo, rasulo bi se... i nepovratno nestalo. Ali njih dvojica se ne povukoše, čuvali su stražu nad djetetom...
- Bićemo uvijek sa tobom, naš vrli junače - i uliše se u njega kroz pukotine.
Zmajsko u njemu poveza svaku koščicu, svaku slabost pretvori u silu. Promijeni mu zenice iz braon u zeleno sivu. Vukodlak mu dade krv mjesečevu i način da u runama zbori... a sva trojica sklopiše dušu, što će biti u stanju da preživi i na koncu, odraste u onog što nije zaboravio da voli.
Probudio se izmijenjen... i naučio je da su bajke u njemu, a da su demoni nešto sa čime se treba boriti u svakom trenu.
* * *
Kad bi me ranio,
pocijepao bi me, monstrume!
Nijesi znao,
ali bih i tada jahao zmajeve,
plakao iznad zemlje.
Odrastao sam,
i ratnik sam!
Naučio sam stihove.
Purpur je zašiven,
Nedovoljno si me ubio.
Bajke su me zaštitile.
A ti si završen.
***
Vama, sa ranjenim djetetom u grudima...
(Autor je književnik)