- Piše: Milutin Mićović

Danas mi se i piše i ne piše. Kad bi sunce moglo da zamijeni sve naše rabote... Ovako kad ogrije, ljudski poslovi kao i da ne postoje. Jer, rabotati podrazumijeva pogruženje u manju ili veću tamu, manju ili veću muku, manje ili veće moranje, robovanje i robotisanje. A sunce grije i miluje, i sve što ima zdravlja u korijenu, raste, raduje se.
Rekao mi je čovjek: „Ova Crna Gora kamen mi je o vratu“. Vidio sam da ga to muči dan- noć, da s tim mislima liježe i ustaje. „Često mi ne ogrije sunce, i kad ogrije‘‘, govorio je, „zaklanja mi ga ova Crna Gora. Moja, koja postaje tuđa“. Često je bilo preteško izdražavati s njim, kad ga uhvate takve misli. Ali, odnekud ne znam otkud, dobijao je snagu, osvježenje, i radost. To nas je držalo zajedno. Nekad je govorio: „Može li biti da meni i ova smrtonosna crnogorska muka nekako daje snagu? Ne mogu da znam kako, ali daje nekako. Najčešće su to smrtonosne misli, ali nekako se ta muka preokrene, u neku nepojamnu radost. Zahvaljujući tom čudu, živ sam, i kao da me sve ovo nije zamorilo, nego kao da me je rodilo. Eto, tako mislim, dok me ta radost drži, ali kad opet trijezno sve promislim, učini mi se da bi ovakvoj Crnoj Gori jedini lijek bio da se pročisti u plamenu. Tako bi se i ostvario njen poslednji smisao“.
Je li Crna Gora postala sluga najgorima – jeste! Je li postala mučitelj najboljima - jeste! Šta više da pričamo?! To su činjenice koje vidi i ovo sunce koje nas je ovako ogrijalo. Ali ono grije i zle i dobre, i male i velike, reklo bi se, jednako.
Kakav bi mogao biti predsjednik Crne Gore? Nekako da se podijeli u četiri dijela, pa svima po jedno tromjesečje? Jer na tom mjestu čovjek ucijelo ne može ostati, da bi pukao! Ovaj koji je bio, kao da i nije bio. Najbolje je bilo tako, i za njega i za nas: ima ga, a nema ga. Neko nulto rješenje, na bazi unutrašnjih protivrječnosti. Ali Vujanović je mogao da bude takav, a Đukanović neće moći... Neće moći, osim ako mu i takva vlast bude milija od života.
Eto, o čemu bi predsjednik Crne Gore trebalo da misli, ali on o tome ne može da misli. On je mislio kako da je napravi ovakvu kakva je ̶ nepomirljivo razdijeljenu, zaprašenu otrovom koji će joj pojesti mozak. Pa on vlada, dok se unutra muka muči, dok se djelovi otimaju o kost koju ne mogu savladati. Svako misli da mu je jači zub, nego što je, i da mu treba pripasti koliko ne može proždrijeti. Pa umjesto da žive, oni se dave s veljom kruškom u grlu. A predsjednik uživa: neka se zaludnici satiru i neka se potiru. To je u stvari program ove Crne Gore- to je logika novog vladanja Crnom Gorom, dok ne postane crna rupa. Nije to moj izum, ali mi odgovara takav izum, misli njen predsjednik. Na meni je da takvim izumima vladam, da ih podstičem, da ih razrađujem, dok se svi u njoj na smrt umore. Takav su mi zadatak dale velike sile, a meni je milije velikim silama služiti, nego se crnogorskom nesrećom zanimati. Crnogorska nesreća treba samu sebe da proždere. To je smisao mog vladanja, to jest onih koji su mi dali ovu vlast u šake. Neću ja biti skuvana krtola, ni gnjila kruška, nego će to prije biti Crna Gora, koja će dotad imati i drugo ime, i narod koji će biti stado bez rogova. Vi kao da još ne znate šta znači „tranzicija Balkana“? A ona je razrađena sve do detalja! A što ja znam to ne mogu znati ovi koji se kolju među se. Zato sam ja predsjednik. Zato mogu da izgledam kao predsjednik. To što ponekad, kad se osamim, čitam Kafku i Orvela, to je moj odmor od vas, koji nijeste pročitali ni Vuka Karadžića, a kamoli Njegoša. Ja stvaram atmosferu da se oni ne čitaju. Dovoljno je da smo ih označili kao „retrogradne“ i ideologe balkanske katastrofe. Hiljadu me muka ubilo, dok sam svoj um privikao na takve formulacije. Svako ko vlada preko dvadeset pet godina zaželi da bude Neron. Nemojte me više vući za jezik, da ne čujete što ne može podnijeti. A i ovako ste lude jedne, kojima svaka bagra može da vlada...“. Kažem mu – dosta!
Jer ja ne volim politička ispovijedanja i prenemaganja, ali nekad se i to mora čuti, pa iako nećete. Hoćete što nećete, to je formula življenja u Crnoj nam Gori. Tako je napravljena, da se drukčije u njoj ne može. Tako su masovno i glasali onoga kojega nijesu htjeli. Sad, ko je kriv? Niko nije kriv, nego je krivica ovladala ovim božijim nesrećnicima, pa rade ono što neće, i govore ono što ne misle. To je „nova crnogorska stvarnost“, koja se samo može razumjeti na „crnogorskom jeziku“. Pa ostanite u takvoj pameti?!
(Autor je književnik)