-Piše: Boško Vukićević

Postalo je mučno analizirati tok i rezultate crnogorskih izbora, pa tako i ovih predsjedničkih, komentarisati tu monotoniju s unaprijed znanim ishodom, taj „vječiti povratak istog“. Uzaludno je pominjati koliko je besmisleno, ali i štetno, učešće u trci na sto metara u kojoj režimski predstavnik, uz pomoć poznatih institucionalnih, ali i tajnih mehanizama, fantoma i potkupljivanja, na samom startu ima bar trideset metara prednosti u odnosu na ostale takmičare. Moja majka je nakon ovih poslednjih izbora zdravorazumski primijetila da bi u okviru crnogorske diktature izborna nadmetanja trebalo zabraniti, imajući u vidu njihovu predvidivost, a velike svote novca koje se koriste za njihovo održavanje upotrijebiti u humanitarne svrhe, tj. dati onima kojima je pomoć najpotrebnija. Odavno bi diktator i crnogorska kleptokratija tako i postupili (mada sumnjam da bi novac proslijedili na pomenute destinacije), da im upravo lažni izbori, kao i učesnici na njima, ne služe u procesu simuliranja demokratskog djelovanja i dobijanja legitimiteta pred domaćom i inostranom javnošću.
Mučnina koju pomenuh na početku teksta ne odnosi se samo na promatranje skoro trodecenijske monotonije prilikom proslavljanja pobjede istog režimskog kandidata, crnogorskog diktatora. Ponavljala su se i u ovoj situaciji paradoksalna proslavljanja rezultata nekih opozicionih kandidata (iako se nije sjekla torta i u ovoj prilici), koji su uz radosna i ozarena lica zaboravljali da antirežimski orijentisanom građaninu nije važan njihov pristojan ali nebitan rezultat, koliko ga pogađa još jedan ružan i ubjedljiv poraz koji doživljava. Osim toga, ponavljalo se i tradicionalno svaljivanje krivice na narod od strane opozicionih rukovodilaca, u još jednom pokušaju prikrivanja sopstvene odgovornosti i naopakih politika koje su dovele do poraza. Kada sam vidio takve reakcije opozicionih rukovodilaca na društvenoj mreži, ironično sam prokomentarisao, obrativši se narodu i biračima opozicije: „Nipošto ne tražite smjenu rukovodstava opozicije. Nek se oni vrate njihovim institucijama i foteljama, a vi vašim dva eura od Monstata”.
Nakon objavljivanja rezultata skorašnjih parlamentarnih izbora u Mađarskoj, lideri opozicionih stranaka koje su prešle cenzus i ušle u parlament podnijeli su ostavke. Slično, bivši italijanski premijer Renci podnio je ostavku na mjesto predsjednika svoje stranke nakon loših rezultata na nedavnim izborima u Italiji. Ovo su samo dva najnovija primjera nečega što je u uređenijim društvima pravilo, nečega što se dešava po automatizmu: preuzimanja odgovornosti nakon izbornog neuspjeha. Neprihvatanje takvog civilizacijskog pravila od strane crnogorskih političara naše društvo i u ovom segmentu čini primjerom sui generis, a to očigledno godi kako režimskom, tako i opozicionom ambijentu. Odavno su od strane nekih analitičara stranke opozicije u Crnoj Gori označene kao preduzeća, tj. kao društva sa ograničenom odgovornošću, čiji je osnovni cilj finansijska dobit za njihove članove, tj. gomilanje profita. Imajući u vidu uvećane imovinske kartone i bankovne račune opozicionog rukovodstva od početka njihovog bavljenja politikom, takva postavka nije daleko od istine. Međutim, ni ona nije u potpunosti ispravna, jer i u preduzećima postoji princip odgovornosti rukovodstva. Ukoliko menadžment u dužem vremenskom periodu posluje s gubicima, njegova ostavka i zamjena sposobnijim kadrovima je nešto što se podrazumijeva. U strankama crnogorske opozicije ne samo da ne dolazi do automatskih ostavki rukovodstava nakon izbornih poraza, već niko ne poteže ni unutarstranačku diskusiju u okviru koje bi se makar tretirala takva problematika. Odgovornost za takvo stanje ne bih tražio isključivo u partijskim rukovodstvima; posmatrano iz njihove perspektive (ali isključivši etičku komponentu), oni i nemaju razloga da ugrožavaju sopstvenu poziciju, prije svega imovinsku i finansijsku, u kojoj se osjećaju prilično lagodno. S druge strane, nije ni na aktivistima antisistemskog pokreta, niti na slobodnim intelektualcima da prevashodno traže njihovu odgovornost i ostavke. Tu dužnost imaju, prije svih, članstvo i aktivisti opozicionih partija koji, međutim, nikada nijesu dovodili u pitanje naopake i štetne politike rukovodstva. Partijska članstva opozicije bez kritičke svijesti, kojima su lideri „sve i svja“, zaista su dio problema. Daleko od toga da smatram da među njima nema etičke komponente; naprotiv, i pored uhljeba i botova, ima u tom segmentu mnogo hrabrih i poštenih pojedinaca, iskrenih i odvažnih antirežimlija. Ali njihovo aminovanje apsolutno svakog naopakog poteza rukovodstva ne mora biti samo odraz tuposti, koliko nekog, apsolutno neprihvatljivog, mirenja s monotonijom i nepromjenjivošću koje caruju i u opozicionom ambijentu. Može glavešina izreći tri drastično suprotne izjave u toku samo jednog dana - poslušni član partije će sve to opravdati i aminovati. Glavešina će, recimo, oštro kritikovati mogućnost povratka u Milove institucije, da bi munjevito promijenio mišljenje i zakoračio u njih - uzorni član će i to nepočinstvo podržati. Glavešina će govoriti da je kontraproduktivno i besmisleno učestvovati na Milovim unaprijed pokradenim izborima, da bi kada se oni približe pozvao sve da se „neustrašivo prihvate Milovih olovaka“ - marljivi član će i tu vratolomiju oduševljeno prihvatiti. Ukratko, u tom ambijentu istina nije u nečemu što je tačno i ispravno, etički prihvatljivo; istina je u onome što kaže partijski glavešina.
Dakle, razmatrajući pitanje nesmjenjivosti vlasti u Crnoj Gori dolazi se do zaključka da problem nije samo u podaničkom mentalitetu i kukavičluku kod dijela građanstva, kao ni u Milovim glasačima. Dio začaranog kruga koji onemogućava demokratizaciju je i nedostatak kritičke svijesti u partijama opozicije. Nema preispitivanja, nema traženja odgovornosti i ostavki - tj. onoga što po automatizmu nastupa nakon svih izgubljenih izbora u uređenijim društvima. I to je jedan od razloga, a ne samo Milova diktatura, što je naše društvo još uvijek pretpolitičko.
Antisistemski pokret „Sloboda narodu“ teži objedinjavanju antirežimskih i antisistemskih snaga na zdravim osnovama. Jedan od osnovnih problema, koji doprinosi očuvanju režima i sistema, kao što pomenuh u ovom tekstu, jeste kada opozicioni partijski vojnici ili glasači prećutkuju bilo koju glupost, grešku, neetičko ili štetno djelovanje partijskih lidera. Ili kada se cjelokupna opozicija udaljava od politika diskontinuiteta, bojkota i otpora koje promoviše antisistemski pokret. Takođe: kada se u sredinama u kojima osvoje vlast ponašaju na isti način kao i režim. Antisistemski pokret godinama već propagira politike otpora, bojkota i diskontinuiteta, nudeći slobodnom građanstvu i opozicionim partijama recept koji podrazumijeva zabranu rada režimske mafijaške stranke, a ne uzaludno takmičenje s njom na njenom lopovskom terenu. U tom smislu, politika građanske neposlušnosti, uz opštenarodne, konstantne gandijevske proteste, nema alternativu.