-Piše: Đole Peruničić

Šta si se to toliko zadeverao (zamislio), te samo gledaš u tu kafenu šolju, kao da iz nje očekuješ odgovor – upitah mog drugara i sjedoh na suprotnu stranu stola.
Trgne se moj drugar, kao iz sna, pa kaže: „E, moj pobro, evo sjedim za ovim stolom i razmišljam, odnosno tražim odgovore: gdje se ja to nalazim, u kojoj državi živim, kolika je i koliko stanovnika ima, pa očekujem odgovore iz ove kafene šolje, jer drugačije sam ne znam odgovor – saopšti moj drugar.
-Kako možeš tako da se izgubiš u našoj uspravnoj, demokratskoj i nadasve pravno uređenoj Crnoj Gori, gdje sve funkcioniše kako 30 traži i miluje – isprovocirah mog drugara.
-E, baš na ta pitanja, i na mnoga druga, ja nemam odgovora. Sve mi se čini da ja živim u nekoj mnogoljudnoj državi, na ogromnom prostoru, gdje će se održavati izbori za predsjednika države, a dosad se prijavilo devet kandidata, što stranačkih, što samostalnih i još se čeka da vladajuća oligarhija predloži svog kandidata. E, baš će biti zanimljivo kakva će predizborna trka nastati i kakva će nas propaganda voditi na promocijama prijavljenih kandidata – kaže moj drugar.
-Znam jedno, da će vladajuća partija svog kandidata promovisati koristeći nemilice državne resurse i upražnjavajući već ustaljene metode kupovine glasova i druge marifetluke svojstvene samo njima. Ovakav zaključak nameće se svakome ko prati politiku ove vlasti blizu tri decenije. Dakle, katastrofalno stanje u državi je preporuka da za predsjednika države bude izabran neko iz vladajuće stranke koja je to stanje proizvela. Znači, ako vam neko kuću pretvori u ruševinu, raskrčmi zemlju i dovede vas do prosjačkog štapa, ima najbolje preporuke da i dalje odlučuje o vašoj sudbini, a predsjednik iz te strukture će svakako obećati da baš ništa neće promijeniti, već će raditi onako kako je dosad radio prethodni predsjednik. Dakle, slika će postati potpunija i jasnija – saopštih drugaru.
-Dobro, dobro! A, šta misliš o ostalim kandidatima i kakve su im šanse za izbore– pita drugar.
-E, pa, moj pobro, sam ne znam šta da ti kažem. Neki koji su se najavili kao predsjednički kandidati ne bi da mijenjaju vlast, nego neke društvene odnose, a mislim da ni oni sami ne znaju šta hoće. Vjerovatno žele da mijenjaju sebe i svoje stavove, pa da se potpuno priklone vlasti, jer su dosad ponekad kritikovali režim. Drugi opet ne može da prikupi potpise za podršku, iako je veoma solidan i veoma pametan, pa bi mnogo značio i učinio kao predsjednik Gore Crne i sve crnje, ali je prepametan, pa takvi teško prolaze, jer na ovim prostorima pamet ne znači mnogo.
Neki kandidati još skromno ćute, i još se ne oglašavaju da vode kampanju, već to rade tiho i skromno. Dio opozicionih stranaka staće iza jednog nestranačkog kandidata i za njega voditi zajedničku kampanju. To je jedna strana medalje. Na drugoj strani imamo predsjedničke kandidate koje su predložile njihove stranke. Neki su nedavno formirali stranke i postali lideri, pa ih te iste stranke nominovale za predsjedničkog kandidata. Jedan je već duže u politici i promijenio je više stranaka, dok nije formirao sopstvenu i postao lider, pa bi da postane i predsjednik države. Nego, nezdrave ambicije često izgledaju kao pohlepa za vlašću, pa se u svojim izjavama zakoljodave da neće odustati od kandidature, a onda šalju ultimatume drugim političkim subjektima misleći da će ga poslušati. Jedan mlad i lijep, što bi narod rekao, takođe je formirao stranku i odmah pojurio da se kandiduje za predsjednika, misleći da kao junoša može sve, ama baš sve i da kao početnik u politici hrabro zaposjedne predsjedničku fotelju. Kritikuje već prezrele političare i kaže da im se neće pomaći sa crte. Mora da zna da su mnogo gori nezreli i neiskusni političari od zrelih. Takvi političari, mladi i lijepi, zaposjeli su fotelje i postali najodgovorniji funkcioneri Gore Crne. E, pa vidite dokle su nas doveli. Pamti narod i njihov dolazak na tron s ulice, a učinci se vide.
Kandidat stranke koja je donedavno bila privezak vladajuće stranke neće da povuče kandidaturu u korist nestranačkog kandidata, jer više voli da svojom kandidaturom pomogne DPS-u, jer su to radili blizu dvadeset godina – konstatovah pomirljivo.
-E, moj kolega, ja stojim po strani, pratim šta se radi, slušam šta se govori. Odmjeravam i upoređujem. Biće da sve stranke koje se oglašavaju u javnosti žele dobro Crnoj Gori i njenom narodu, a razlikuju se po načinu na koji bi to da postignu – kaže moj sagovornik.
-Da, da, moj pobro, ali poslušnici režima polaze od uvjerenja da se ljepota i svrha zemaljskog života osvajaju u pokornosti jakima, uspješnima i bogatima, pod čijim će pokroviteljstvom i oni osvojiti blagostanje. U poslušnosti prema gospodarima oni nalaze izvor ponosa i spokoja, zato ih je lako potkupiti da glasaju za postojeću vlast i njihove kandidate. Mogu da zamislim samopouzdanje što ga sirotoj duši donosi takvo potčinjavanje. U razumijevanju njihovog razloga ne idem dalje od sažaljenja i prezira – saopštih drugaru.