-Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Kuda ide prosvjetna Crna Gora uz takvu rigidnu politiku satanizovanja svojih učitelja, i takvo nehumano postupanje prema prosvjetarima
Kad sam prije nekoliko dana pročitao vijest da je jedna učiteljica ekspresno najurena s posla nakon 33 godine rada samo zbog verbalnog delikta prema učenici, pomislio sam da je u pitanju neka greška, i prešao na druge tekstove. Međutim, da nije nikakva šala, nego najsurovija zbilja u tzv. uspravnoj Crnoj Gori, potvrđuje činjenica da o tome i dalje čitamo u pisanim medijima.
Dakle, u vremenu rodne ravnopravnosti, upravo u Crnoj Gori, gdje se uvijek poštovao i poštuje lik žene, majke, radnice, učiteljica Svetlana Popović je urgentno izbačena sa radnog mjesta, i to nakon trideset tri godine radnog staža, kao državni neprijatelj. A da gorčina bude veća, upravo na Međunarodni dan žena, Osmi mart.
Veliki broj nevladinih-vladinih udruženja, koja inače štite prava žena, a ne progovaraju ovim povodom, vjerovatno je trenutno van zemlje, u obilasku Eskima i upoznavanju s pravima žena na Sjevernom polu. Inače bi se te,,borkinje‘‘ ekspresno oglasile zbog drakonskog postupka prema jednoj ženi, prosvjetnom radniku, koja je obrazovala tolike generacije, a onda samo zbog jednog pogrešnog postupka „nagrađena“ izbacivanjem iz škole kao obični kriminalac. I ne nakon zasjedanja nastavnog vijeća, ne nakon toga da se čuje i druga strana pred nadležnom komisijom, nego, kako pišu mediji, odlukom direktorice, po sistemu prijekog suda. Eto, znamo da budemo i takvi: upravo je ekspresno izbacila dama damu.
Naravno, nije popularno, još manje dozvoljeno, ophoditi se prema učenicima na nedoličan način. Ali se svim ovim stvara atmosfera straha, kolektivna psihoza, pa i mogućnost mobinga mnogih učenika nad nastavnicima, jer će možda neki bez ikakvog osnova osjetiti da je konačno trenutak da krenu u atake na svoje učiteljice i nastavnike kod kojih imaju loše ocjene. Ne bi začudilo da sad poneki vještiji učenici osjete svojih pet minuta, pa neomiljenim nastavnicima, kod kojih ne blistaju znanjem, počnu da vraćaju s kamatom konstruišući mobinge. U prilog ovome, zar jedan novi slučaj upravo nije zabilježen ovih dana, ali je, srećom, razobličen. Po školama se očigledno pročulo kako izbacuju učiteljice iz škole za ružnu riječ upućenu učeniku, pa eto prilike i za montaže.
Uz sve ovo, Svetlani Popović, koja je nakon skoro tri i po decenije izgubila radno mjesto samo zbog verbalnog delikta, što je neshvatljivo, nije izrečena bilo kakva disciplinska mjera, manja, ili veća. Nije ni suspendovana, ni kažnjena novčano jednu platu, ili dvije, ili do kraja života, nego je direktno izbačena iz škole. A sve njene kolege, s kojima je dijelila učiteljski hljeb sa sedam kora, junački ćute. To je današnja Crna Gora, da se ne zavaravamo. Strah čovjeku kalja obraz često, reče naš pjesnik iz usta cijela naroda. A prosvjetni narod danas nešto i nije previše voljan da progovori, i stane uz svoju poniženu i uvrijeđenu koleginicu.
Često se busamo u prsa da smo postojbina vojvode i pisca, Marka Miljanova, pozivamo se na njegove primjere čojstva i junaštva. A sve to, nažalost, ostaje samo na papiru, i tu se sve priče najčešće i završavaju. U slučaju, bukvalno, najurene učiteljice, stekao bi se utisak da je nešto drugo u pitanju. Nevjerovatno je da je nadležno lice samo zbog grube reakcije prema učenici izbacilo, uništilo joj život i ugled, nakon toliko godina rada, a da ne postoje i neki možda dodatni razlozi, pa prvi koji se nameće jeste eventualna politička nepodobnost.
Ali, da ne nagađamo, jer ćemo možda pogriješiti. A oni, koji su donijeli tako drakonsku odluku, djeluju kao da ne stanuju u Crnoj Gori u koju se zaklinjemo, u koju moramo da vjerujemo i pored ovako flagrantnih primjera treniranja strogoće, koji bacaju sjenku diktature na crnogorsku prosvjetu. Lično i dalje ne mogu da vjerujem da se neko usudio, iz ma kako dobrih namjera, da jednog prosvjetnog radnika zbog jednog prestupa, pri čemu nije u pitanju fizički, nego verbalni delikt, najuri s posla.
Kuda ide prosvjetna Crna Gora uz takvu rigidnu politiku satanizovanja svojih učitelja, i takvo nehumano postupanje prema prosvjetarima? Kuda idemo i svi mi zajedno ako pritom niko od kolega pomenute prosvjetne radnice nije stao u njenu zaštitu, nije progovorio nijednu razložnu, civilizovanu riječ? To samo može biti dokaz više kako naša prosvjeta postaje nepopularna za život i rad, za sve koji su na hljebu sa devet kora, a koji su sad, praktično, svi na listi za odstrel za jedan jedini mrk pogled, ili povišen ton prema đacima.
Ako smo zaista prava Crna Gora, zemlja Marka Miljanova, kao prosvjetni radnik već nekoliko decenija, od srca očekujem da će upravo roditelji učenice, koja i jeste pretrpjela neprijatne trenutke, riješiti cio problem tako što će apelovati da se učiteljica Svetlana Popović vrati na svoje radno mjesto, pri čemu neće biti sporno da joj bude izrečena određena disciplinska mjera za ishitren postupak prema đaku.
Ako se ovaj nemio slučaj ne riješi ljudski, čitava ova priča djelovaće kao da nijesmo u našoj Crnoj Gori, nego u Sjevernoj Koreji uz kolektivnu atmosferu straha, nesvojstvenu zemljama koje navodno hrle ka Evropi, u kojoj se mora poštovati vladavina prava, ali i dostojanstvo radnih ljudi i građana. Interesantno je i da ni Ministarstvo prosvjete nije dalo svoje mišljenje, čime čitava priča dobija još veće, bizarne razmjere. A na kraju slijedi i „tehničko“ pitanje: ko će dati novac, iz čijeg džepa, ili kase, ako učiteljica Popović na sudu dobije satisfakciju, i bude vraćena na radno mjesto, i opravdano bude tražila odštetu za sva poniženja kroz koja prolazi? A pošto ta poniženja očito nimalo nijesu mala, može i sama suma za obeštećenje biti primjerena upravo njima.