-Piše: Vojislav Bulatović

Razvij barjak, barjaktare! U doba naše heroike barjaktarstvo se uzdizalo visoko. Za barjak se ginulo, kuća barjaktara bila je na glasu. Vrijeme, kad se ginulo „za krst časni i slobodu zlatnu“ je, najvjerovatnije, prošlost. Sadašnje generacije su ubijeđene da sloboda više nije naša „zlatna“ i „sveta“ stvar na način kako su je sanjale generacije naših predaka, jer mi je naprosto ne možemo ni osvojiti ni čuvati kao vlastitu suštinu. Ona je voljom velikih i moćnih izuzeta iz suverenih prava velikog broja zemalja i dislocirana u sistem „kolektivne bezbjednosti“. Rečeno je da sada „izvozimo bezbjednost“! Nova stavka u našem izvozno-uvoznom bilansu! Za filozofe, novo područje shvatanja neshvatljivosti. Barjaktarstvo epskog doba je prešlo u priču i legendu. Kako nadrealno zvuči danas pjesma: „Listaj goro, cvjetaj cvjeće, Crna Gora u boj kreće!“ Sadašnje barjaktarstvo, vrlo vidljivo i prisutno ima jedno novo značenje: okupljanje „plemena“ političkog naroda za međusobne borbene okršaje.
Barjaktari ovih „plemena“ takođe „ginu“ za slobodu naroda, slobodu u sopstvenoj državi. Ova sloboda je pravno definisana u ovom slučaju kao sloboda „za“ i sloboda „od“. U taboru opozicionih „vojski“ više se kliče slobodi „od“ (od autokratskog režima, od diktature, od oligarhije, od kriminalizovanih struktura, od zarobljenih institucija itd.) što bi dovelo do one pozitivne akcije („pozitivne dijelektike“). U taboru pozicije poziva se na otpor antidržavnim prijetnjama, pokušajima terorizma, zavjerenicima i manipulatorima, podrivačima osvojenih sloboda i demokratije...,,Razvij barjak, barjaktare“! Počeli su pokliči za predsjedničku stolicu na Cetinju. Sve su prilike da će više barjaktarskih „kuća“ voditi bitke da na poprištu potvrdi svoj ugled. DF kao najjača stranačka grupacija, vjerovatno, zbog sudara s institucijama sistema, sa stigmom koja im je udarena, ima i mnogo glavobolje i potrebe za kombinatorikom da izađe pred „veliki žiri”. Djeluje deprimirajuće da niko od stranačkih prvaka (ili iz vrha stranke) ne može biti priznat za kandidata svih pa se rješenje traži u nestranačkom, nekom Robinu Hudu koji će okupiti narod da spasava čast stranačkih prvaka. Nestranačko je kao bliže narodu čime se priznaje da su stranke nekako „nenarodne“, udaljene od njega kao mehanizam za osvajanje pozicije vlasti. Pitanje je, takođe, zašto ljudi koji se nameću kao glas naroda, koji hoće da mu predsjedavaju, zašto su van političkih stranaka kao glavnog poligona političke borbe, da li preziru takav vid političke organizacije građana? Međutim, narod, ni egzistencijalno ni politički nije jedinstven pa će ga bilo kakav kandidat teško ujediniti. U stranačkoj stvarnosti teško je uspostaviti nestranački politički projekat, osim na jednom negativnom stavu: anti-stavu! Matematički jezikom rečeno: teško će se za toliki skup razlomaka naći zajednički imenilac. Teško će jače stranke (ili grupacije) koje kontrolišu veći broj birača prihvatiti da program zajedničkog kandidata ne odražava u što većoj mjeri njihove stavove,,,šlager” za ovog ,,izvođača” nije lako komponovati. Pri takvoj situaciji, zasad su u opticaju dva modela ili tipa kandidata. Opozicija crta antirežimskog junaka, a vladajuća strana tip,,čuvarkuće” tj. čuvara tekovina tranzicijske revolucije. U zemljama gdje kandidati za najviše funkcije imaju veći ustavni kapacitet biračima se nudi šira lepeza ,,usluga”, od rješavanja životnih problema do čuvanja temeljnih vrijednosti društva. Tramp, na primjer, istovremeno pravi nagodbe i sa poslodavcima i radnicima (jednima poreske olakšice, a drugima posao). On, kao i mnogi evropski političari, traži podršku dijela birača koji se protive integraciji velikog broja imigranata. Na djelu su, dakle,,,sporazumi” na terenu pragme koji mogu da dođu u sukob sa temeljnim vrijednostima. Makijavelistički oportunitizam! Naš predsjednički kandidat nema taj manevarski prostor. U njegovom opisu radnog mjesta narod i država su pretežno u sferi političkih vrijednosti, predstavničke i simboličke funkcije. Teško je izmjeriti šta nezadovoljni narod koji slijedi opozicione pozive očekuje od eventualne pobjede svog (!) kandidata koji je uz to ,,narodni nestranački”! Druga strana to zna: učvršćuje se vlast, većinske Crne Gore! Politički barjaci opet najavljuju burne i nemirne dane radi osvajanje cetinjske stolice. Bolje bi bilo da umjesto tih barjaka slavimo neke druge koji nas okupljaju drugim povodom i prate promocije nekog drugog aktivizma. Baš ovih dana TVCG emituje seriju iz 70-ih godina o dječaku bez roditeljskog staranja čije,,radno” ime je Šalajko. To je i naziv serije. Jedan barjak je donio trenutke radosti i tuge ovom sirotanu. Dječak se priključio omladinskoj radnoj akciji kojih je u Jugoslaviji bilo mnogo. Zastava Jugoslavije koja se svaki dan dizala na jarbol uz zvuke himne probudila je u dječaku nadu da je i on postao dio nekog toplog,,mi” kako se to kaže u literaturi. Nije više bio usamljen i bez brige. Međutim, bio je to samo trenutak sna: brigadiri su u koloni otišli sa svojim barjakom uz pjesmu:,,Oj, drugovi, je l’ vam žao, rastanak se primakao?!” Mnogi od nas iz tog perioda pjevali smo tu pjesmu nakon mnogobrojnih izvedenih društveno korisnih akcija.
,,Mi” nastalo na ovakvim akcijama pod nacionalnim simbolom i sa sviješću da radimo za jedno veliko “mi” – domovinu, bilo je intenzivno emocionalno obojeno. Nažalost, zajedničkog dijela danas nema, a Šalajkâ je mnogo. Njima nedostaje jedno toplo,,mi” rezličito od ovog svađalačkog separatnog političkog. Mnogo, mnogo,,mi” obuhvata ljude jedne zajednice. U našoj maloj zajednici to je intenzivnije, frekventnije nego u velikoj, jer ljudi se češće ,,sudaraju” održavaju tradicionalne veze i odnose, često se pomažu, ispisuju se u rodoslovima, okupljaju i slave po bratstvima i plemenina ,,,ljube prošlost u ruku” (Miljković) ili je mrze i osuđuju. Bliži smo, jer se znamo, zato se često i zapetljavamo privatnim vezama koje se kose sa građanskom službenošću. U velikim društvenim zajednicama otuđenje je dublje i građanin se kreće stazama pravne države i u svemu je posredovan servisnom rukom birokratije.